Uvod

Knjiga Brojeva svoj sadašnji naziv duguje grčkom prijevodu Staroga zavjeta, gdje je tako prozvana zbog dvaju popisa stanovništva koji se u njoj nalaze. Njezin je izvorni hebrejski naziv „U pustinji”, prema riječima kojima započinje. Ovaj je naziv prikladniji za opis sadržaja te knjige jer govori gdje se Božji narod trenutno nalazi, i zemljopisno i duhovno.

Na početku prethodne knjige imali smo Božji govor „iz” Šatora sastanka (usp. Lev 1,1). Već smo razjasnili zašto Mojsije više ne može u Božju blizinu: on se svrstao na stranu grešnoga naroda. No sada, na početku Knjige Brojeva, Gospodin Mojsiju govori „u” Šatoru sastanka (usp. Br 1,1). Dakle, Mojsije se opet nalazi u Božjoj blizini, savez je obnovljen, Levitski zakonik funkcionira! Narod se čisti i posvećuje, a Bog prebiva među njima. Čini se da razvoj događaja napokon može krenuti pravim smjerom. No ne zadugo: ubrzo vidimo da očekivani napredak izostaje, a povijest se neslavno ponavlja.

Knjiga Brojeva ima sličnu strukturu kao i Knjiga Izlaska, koja na početku opisuje pripreme naroda za polazak iz Egipta (usp. Izl 1 – 13), zatim putovanje kroz pustinju (usp. Izl 14 – 19) te na kraju boravak naroda podno Sinaja (usp. Izl 20 – 36). U Knjizi Brojeva na početku pratimo pripreme za polazak sa Sinaja (usp. Br 1 – 10), potom putovanje kroz pustinju (usp. Br 11 – 25), a na kraju boravak naroda na Moapskim poljanama (usp. Br 25 – 36). Ovakva nam struktura govori da opisane događaje treba čitati paralelno.

Vojne pripreme za polazak

U prvih deset poglavlja Knjige Brojeva pratimo pripreme za polazak. Sve se čini idealno; Bog govori s narodom i narod je poslušan. To najbolje odražava rečenica: „U svemu su Izraelci učinili kako je Jahve naredio Mojsiju.” (Br 2,34).

Bog traži od Mojsija popis naroda po plemenima. Taj je popis trebao poslužiti za formiranje vojske. Popisivali su se samo muškarci sposobni za borbu (usp. Lev 1,3), a budući da su leviti bili određeni za bogoslužje, nije bilo prikladno da sudjeluju u ratnim pohodima (usp. Br 1,49). Ovdje možemo primijetiti jednu zanimljivost: kad oduzmemo Levijevo pleme, na popisu i dalje ostaje dvanaest plemena. To je zato što je Jakov na samrti posvojio dva Josipova sina, Efrajima i Manašea, pa su tako od Josipa nastala dva plemena (usp. Post 48,5s). Iako tehnički imamo trinaest plemena, Levijevci se ne broje, stoga ih je na popisu i dalje dvanaest.

Prema popisu, izraelskih je vojnika bilo oko šesto tisuća, što je iz povijesne perspektive suluda brojka ako znamo da je cijeli Egipat tada imao 3 milijuna stanovnika i oko 25 000 vojnika, a Kanaan oko milijun stanovnika. Stoga se nameće pitanje je li riječ o hiperboli ili fantazijama kasnijih redaktora? Jedno je moguće rješenje prijevod riječi „tisuću” (hebr. elef), koja se na drugim mjestima prevodi kao ‘klan’, ‘poglavar’ ili ‘rod’ (usp. Br 1,16; Još 22,21.30; Suci 6,15; 1 Sam 10,19; 23,23). Stoga je izraz „četrdeset i šest tisuća i pet stotina” (Br 1,21) izvorno možda značio „četrdeset i šest rodova/vojnih jedinica [u kojima ima] pet stotina [vojnika]”. S vremenom je riječ elef počela značiti ‘tisuću’ pa je kasnijom redakcijom nastao ovaj zbroj od šesto tisuća ljudi (usp. Br 1,46). Ovo potvrđuje i neobičan raspored tisuća i stotica. Naime, u prvom i drugom popisu imamo uzorak od 24 broja: ni u jednome nemamo kontradikciju poput, primjerice, šezdeset tisuća i pedeset (tj. šezdeset vojnih jedinica koje imaju pedeset vojnika). Također, iako stotice mogu biti u rasponu od nula do devetsto, u izvještaju se kreću od dvjesto do sedamsto, a čak petnaest stotica iznosi četiristo ili petsto. Dakle, ili ćemo prihvatiti da je ovdje riječ o nevjerojatnoj slučajnosti u distribuciji stanovništva ili da imamo dvanaest plemena koja u prosjeku mogu dati četiristo do petsto vojnika. Ova bi brojka bila izuzetno odgovarajuća za ono doba: dosta velika da je se narodi Kanaana straše, ali još uvijek dovoljno mala da Izraelci bježe od nadmoćne egipatske vojske ili da se boje zapodjenuti osvajački rat.

Nakon popisa slijedi opis strukture izraelskog tabora: u sredini se nalazio Šator sastanka, a sa svake njegove strane bila su smještena po tri plemena. Ovaj je raspored oko Šatora nevjerojatno sličan egipatskom ratnom taboru, poglavito onom Ramzesa II., za kojega se vjeruje da je bio faraon u doba Izlaska. No, za razliku od egipatskog, u središtu izraelskog tabora nije bio faraonov šator, nego Gospodinovo svetište. Ovakva formacija ostaje trajan podsjetnik da narod više ne služi (hebr. avad) faraonu, nego mu je zadaća štovanje (hebr. avad) Boga. Liturgija se nalazi u središtu života Božjega naroda: vojska koja kreće u osvajanje obećane zemlje ujedno je liturgijska procesija Izraelovih plemena, koja je Bog okupio oko svoga Svetišta. Božja je namjera cijeli proces osvajanja obećane zemlje pretvoriti u iskaz bogoštovlja, a cilj je osvajanja stvoriti uvjete u kojima će Izrael moći živjeti neometano štujući Boga.

Liturgijske pripreme

Nakon što je narod popisan kako bi se mogla formirati vojska za osvajanje obećane zemlje, slijedi nešto još važnije: liturgijske pripreme. Prvi su na redu leviti. Kao što se sastavlja popis stanovništva da bi se posložile vojne čete, tako se sada sastavlja popis levita da im se dodijele liturgijske uloge. Leviti se također raspoređuju na četiri strane svijeta te tvore barijeru između Šatora i ostatka naroda, što označava njihovu novu ulogu posrednika između Boga i naroda. Zbog grijeha sa zlatnim teletom prvorođenci više ne mogu ni na koji način vršiti službu u Svetištu, pa se leviti uzimaju „namjesto svih prvorođenaca izraelskih” (Br 3,44). Prije su svi prvorođenci pripadali Bogu, bili su odvojeni za službu njemu, no zbog grijeha podno Sinaja oni se sada otkupljuju za službu narodu, dok leviti jedini ostaju odvojeni za Boga. Slijedi detaljan opis uloge levita u prijenosu Šatora: služeći se motkama, leviti smiju prenositi svete predmete, no „svetih se predmeta ne smiju doticati da ne poginu” (Br 4,15).

Pripovijedanje o levitima prekida se navođenjem nekih propisa (usp. Br 5 – 6) za koje se čini kao da su slučajno tu umetnuti. Unatoč tome, oni imaju svoju ulogu u strukturi ove knjige. Kao što ćemo vidjeti i poslije, nakon pripovijedanja nekoliko puta slijede razni propisi i pravni tekstovi. Tako ovdje imamo odredbu o tome kako postupiti kada muž sumnja u ženinu vjernost (usp. Br 5,11–29). Potrebno je primijetiti nekoliko pravnih novosti za ono doba: žena se smatra nevinom dok joj se ne dokaže krivnja, a muž nije taj koji presuđuje o njezinoj krivnji, nego presuđuje treća strana: sudac je sâm Gospodin. Budući da je muž imao obvezu uzdržavati svoju ženu, nerijetko se događalo da je iz ekonomskih razloga lažno optuži za preljub kako bi je mogao otpustiti. Obrnuti slučaj ne bi imao smisla, što vjerojatno objašnjava zašto postoji jedino postupak za dokazivanje ženine vjernosti. Cilj je ovoga propisa zaštita žene, a ne njezina diskriminacija. Povrh toga, propis treba gledati i u kontekstu Izraela koji se, poput nevjerne žene, okaljao grijehom klanjanja zlatnom teletu te je optužen za nevjeru. Cijeli Levitski zakonik, ali i poglavlja Knjige Brojeva o kojima govorimo posljedica su te nevjere.

Šesto poglavlje laicima – pripadnicima ostalih plemena osim levitskog – nudi neku vrstu posvećenja Gospodinu u vidu potpunog uzdržavanja od alkohola, šišanja i dodirivanja mrtvaca. Osoba bi se tako zavjetovala na određeno vrijeme, a to su mogli činiti i muškarci i žene. U ovim odredbama prepoznajemo prototip redovništva, koje će se poslije razviti u židovstvu te potom i u kršćanstvu. Na kraju poglavlja navode se riječi kojima će svećenici blagoslivljati Izraelce, a kojima i danas svećenici na kraju mise blagoslivljaju okupljeni narod (usp. Br 6,22–26).

Nakon ovih propisa Knjiga Brojeva nastavlja opisivati pripreme za posvetu levita i žrtvenika. U sedmom poglavlju čitamo o dvanaestodnevnoj svečanosti u kojoj dvanaest plemena donose darove za skoru posvetu žrtvenika. Jednakost prinosa označava njihovu jednakost u odanosti i predanosti Gospodinu. U ovom je trenutku odnos između naroda i Gospodina još uvijek idiličan.

Slijedi posveta levita, tj. njihovo odvajanje za službu u Šatoru, koja se trenutno najviše odnosi na prenošenje svetih predmeta tijekom putovanja. Nekoliko se puta ponavlja da će leviti tu službu vršiti umjesto ostalih prvorođenaca, koji su to pravo izgubili (usp. Br 8,16). Zanimljivo je da su leviti službu preuzimali tek s dvadeset i pet godina, što je danas donja granica za ređenje svećenika.

Zatim je na redu izvještaj o slavljenju Pashe (usp. Br 9,2–5). Prošla je cijela godina otkako su Izraelci izišli iz Egipta. Oni su većinu toga vremena, još od 19. poglavlja Knjige Izlaska, proveli utaboreni podno Sinaja, što znači da se još uvijek nalaze na mjestu gdje su sklopili i prekršili Savez. Proslava prve Pashe označila je odlazak iz Egipta, a ova druga Pasha označava polazak iz Sinajske pustinje i početak osvajanja obećane zemlje. Narod je još jednom pozvan da se posveti Gospodinu i odbaci egipatske idole.

Slijedi opis mehanizma, odnosno načina na koji će Bog svojom prisutnošću voditi narod prema njegovu cilju (usp. Br 9,15–23). Dva tjedna prije svetkovanja Pashe podignuto je Svetište (usp. Izl 40,2). Tom je prilikom ognjeni oblak Božje slave ispunio Svetište. Taj je oblak bio trajno prisutan u Šatoru dokle god bi Izraelci bili utaboreni. Kad bi se oblak dignuo iznad Šatora, to je bio znak da narod treba krenuti na put. Dosta iscrpan opis ovog mehanizma ima za cilj pokazati da je Gospodin taj koji pokreće vojsku, a ne faraon, ali i naglasiti poslušnost koju narod osjeća prema Gospodinu (ili barem da bi tako trebalo biti).

Izvještaj o izradi srebrnih truba govori nam o povezanosti vojnih osvajanja i bogoslužja, odnosno o tome da je riječ o istoj stvarnosti. Svećenici bi trubili u trube za vrijeme bogoslužja i za vrijeme polaska u rat (usp. Br 10,9s), ali i prilikom sazivanja sastanka ili pokretanja tabora (usp. Br 10,2). Ti su događaji bili dio iste stvarnosti – poslušnosti Gospodinu. Svi nam ovi propisi i izvještaji pokazuju da osvajanje obećane zemlje nije običan vojni pohod, već čin bogoštovlja kojim upravlja sâm Gospodin. Tako Izraelci u vojnoj formaciji kreću u osvajanje obećane zemlje, pod Božjim vodstvom (usp. Br 10,11–36).

Mrmljanja u pustinji

Idila koja je vladala bila je kratkog vijeka: samo tri dana nakon polaska počinju prva mrmljanja (usp. Br 10,33). Štoviše, polazak sa Sinaja neodoljivo podsjeća na izlazak iz Egipta, kada su Izraelci također samo tri dana nakon polaska počeli mrmljati. Bog na to odgovara spaljivanjem dijela tabora (usp. Br 11,1–3). Potom Izraelci počinju mrmljati zbog hrane i tugovati za Egiptom (usp. Br 11,4–6; Izl 15,22), a Mojsije se žali da ne može sam upravljati tolikim narodom (usp. Br 11,11–15; Izl 18,13–26). Bog narodu šalje prepelice za hranu, a Mojsiju pomoćnike – njih sedamdesetoricu. Mnogi su se polakomili za prepelicama i zato poginuli. Primijetimo da je prva pobuna zahvatila „jedan kraj tabora” (Br 11,1), druga je zahvatila cijeli narod, a posljednja zahvaća i samo središte tabora – Izraelove vođe – jer „Mirjam i Aron stadoše rogoboriti protiv Mojsija” (Br 12,1). Povod je navodno bila Mojsijeva žena, koja je bila strankinja, no oni zapravo rogobore protiv Mojsijeva autoriteta (r. 2). Žele uzeti vlast za sebe. Bog sve sudionike poziva na sastanak te javno potvrđuje Mojsija kao vođu. Je li moguće da je i nakon Levitskog zakona narod ostao isti: tvrde šije, slijep i gluh na Božja dobročinstva?

Napomenimo da u odabiru „sedamdeset muževa” (Br 11,24) na koje je sišao dio duha danog Mojsiju kako bi mogli služiti kao Mojsijevi pomoćnici, Crkva prepoznaje sliku svećeničkog reda. I Isus, poput Mojsija, izabire sedamdesetoricu (usp. Lk 10,1), čime potvrđuje ne samo to da je on novi Mojsije nego i to da su njegovi učenici predstavnici novog Izraela. Riječ presbyteroi u grčkom je prijevodu Svetoga pisma označavala ‘starješine’. Upravo tu riječ pisci Novoga zavjeta uzimaju za opis službe starješina, koji su u Crkvi bili imenovani polaganjem ruku (usp. Dj 1,30, 14,23; 1 Tim 5,19; Tit 1,5; Jak 5,14; 2 Iv 1,1; 3 Iv 1,1). Ovu tipološku paralelu potvrđuje i obred svećeničkog ređenja, gdje biskup u posvetnoj molitvi govori: „Ti si prenio Mojsijev duh sedamdesetorici ljudi punih mudrosti da bi on sam, uz njihovu pomoć, lakše upravljao brojnim narodom za vrijeme putovanja kroz pustinju.”¹ Dakle, u određivanju različitih službi u Svetištu za levite, svećenike i velikog svećenika, Crkva prepoznaje sliku današnjih oblika služenja – službe đakona, prezbitera i biskupa. Ovo potvrđuje i lekcionar kada predlaže Br 3,5–10a kao misno čitanje u sklopu obreda ređenja: dio koji govori o službama levita za đakonsko ređenje, a dio o odabiru sedamdesetorice starješina za svećeničko ređenje.

Izviđanje obećane zemlje i pobuna

Mojsije šalje dvanaest uhoda, po jednoga iz svakoga naroda, da izvide zemlju (usp. Br 13,2). Izvještaji govore o izuzetno plodnoj zemlji kojom „teče med i mlijeko” (Br 13,27), za razliku od zemlje koja je prokleta nakon grijeha (usp. Post 3,17). Ipak, desetoricu uhoda obuzima strah te oni počinju odgovarati narod od osvajanja: zbog straha počinju preuveličavati viđeno pa tvrde da zemlja „proždire svoje stanovništvo” (Br 13,32) i da u njoj žive divovi (usp. Br 13,33), što će se kasnije pokazati kao laž. Samo dvojica, Jošua i Kaleb, pozivaju na pouzdanje u Gospodina: „Ne bojte se naroda one zemlje… s nama je Gospodin!” (Br 14,9). Opet na površinu izbija pitanje je li Gospodin s narodom ili nije (usp. Izl 17,7).

Jošua se prije zvao Hošea, što znači ‘spasenje’, no Mojsije mu mijenja ime u Jošua – ‘Jahve spašava’ (usp. Br 13,16). Njegovo ime postaje njegovo poslanje: on je trajni zagovornik pouzdanja u Gospodina kao onoga koji štiti i spašava. No narod ne sluša Jošuu niti se sjeća djela koja je Gospodin učinio te pada u očaj, odustaje od osvajanja i počinje naricati za Egiptom. Situacija se dalje razvija slično kao kod grijeha sa zlatnim teletom: Gospodin Izraelu prijeti istrebljenjem (usp. Br 14,11; Izl 32,9s), a Mojsiju daje priliku da od njega učini „velik narod” (usp. Br 14,12; Izl 32,10b). No Mojsije opet posreduje, služeći se istim argumentima kao na Sinaju (usp. Br 14,13–19; Izl 32,11s; Br,14,18s; Izl 34,6s), pa Bog odustaje od namjere da uništi narod, jer on je „spor na srdžbu, a bogat milosrđem”, ali „krivca ne ostavlja nekažnjena” (Br 14,18; usp. Izl 34,6s).

Očito je narod nesposoban za promjenu: ovo je već njihova deseta pobuna protiv Gospodina (usp. Br 14,22). Nakon svih čudesa i znamenja kojima su svjedočili u Egiptu i u pustinji, oni još uvijek ne vjeruju. Zbog toga nitko od njih neće ući u obećanu zemlju, nego će svi koji su vidjeli Božja čudesa, ali i dalje odbijaju vjerovati, umrijeti u pustinji. Bog izvorno nije imao namjeru da Izraelci toliko dugo lutaju pustinjom: prvotni je plan bio da nakon godinu dana krenu u osvajanje obećane zemlje. Budući da Izrael nije bio duhovno spreman za darovanu slobodu, Bog sada traži da narod krene natrag u pustinju, gdje će ga on odgajati i čistiti dok ne bude spreman primiti obećanje koje je dano Abrahamu. Narednih 39 godina Izraelci će lutati pustinjom, sve dok ne pomru svi iz generacije koja je izišla iz Egipta i svjedočila Božjim obećanjima, ali ostala tvrda srca. Očito je bilo lakše izvesti narod iz Egipta, nego Egipat iz svijesti naroda. Nade se polažu u nove generacije Izraelaca – one koje nisu iskusile egipatsko ropstvo – da će one biti otvorenije slušanju Božjega glasa. Na neki način, Bog kažnjava Izraelce tako što uslišava njihove želje da pomru u pustinji (usp. Br 14,2). Pomrijet će svi osim Kaleba i Jošue, u kojima je „drukčiji duh” (Br 14,24; usp. r. 38).

Narod se ponaša zaista sumanuto: kao da je cilj njihova ponašanja prkositi Bogu. Sada kad je Bog ironično uslišao njihove molbe, opet su nezadovoljni. Bez Boga kreću u rat i to, naravno, završava katastrofom (usp. Br 14,39–45). Iako su prije pobijedili Amalečane (usp. Izl 17,8–16), sada doživljavaju poraz: ovoga puta Bog nije bio s njima, jer ni oni nisu bili s Bogom.

Bog pita Mojsija: „Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?” (Br 14,11). Bog, dakle, traži vjeru (hebr. aman). Vjerovati znači uzdati se, imati oslonac. Izraelci gledaju na osvajanje Kanaana kao na problem koji trebaju riješiti isključivo svojim snagama, što je uistinu nemoguća misija. Cijeli sustav žrtvovanja, propisani blagdani, kao i čudesa koja je Bog činio, imali su jednu svrhu: naučiti narod da se oslanja na Boga, odnosno da mu vjeruje. Tada im više ništa ne bi bilo nemoguće. No oni se žele vratiti u Egipat, što znači da odbijaju savez koji su sklopili s Bogom na Sinaju. Budući da je kazna za kršenje saveza smrt, svi koji se bune pomrijet će u pustinji. Ovaj je grijeh neposluha jednake težine kao i onaj sa zlatnim teletom.

Nakon ove posljednje pobune slijede novi žrtveni propisi: povećavaju se žrtveni prinosi koji se imaju davati Bogu (usp. Br 15,1–21). Što narod više griješi, moralne i liturgijske odredbe postaju strože kako bi se narod doveo u red i spasio. Ako tko nenamjerno počini teški grijeh i prekrši Božje propise, za takvog je moguće otkupljenje (usp. Br 15,22–29), ali ako takvo što namjerno učini, mora biti istrijebljen iz naroda (usp. Br 15,30s), tj. mora ga se pogubiti. To potvrđuje izvještaj o kamenovanja osobe koja je radila subotom (usp. Br 15,32–35). Sjetimo se, ovo je vrijeme prije Krista, kada nije postojalo otkupljenje grijeha: jedini je način za očuvanje naroda od propasti bilo trenutno iskorjenjivanje grešnika. Kao što će se u budućnosti pokazati, kad god grešnik ostane nekažnjen, ubrzo propada i cijeli narod.

Ovdje nailazimo i na jednu novu uredbu: Izraelci moraju nositi rese da ih podsjećaju na Božje zapovijedi (usp. Br 15,37–41). Rese će poslije nositi i Isus (usp. Mt 9,20), ali i farizeji, koji će ih dodatno isticati kako bi pokazali svoju pobožnost (usp. Mt 23,5). Bludnost koja se u ovim redcima spominje jest idolatrija: nevjernost sinajskom savezu i podavanje sebe drugim bogovima.

Korahova pobuna

Narednih nekoliko poglavlja obilježava pobuna Koraha i drugih urotnika iz Levijeva i Rubenova plemena. Njihova je pobuna naizgled liturgijske naravi: bune se zbog toga što svećeništvo pripada samo Aronovim sinovima, no u pozadini svega zapravo je želja za vlašću. Pratimo još jedan pokušaj puča. To nije samo udar protiv Mojsija i Arona nego i protiv samoga Gospodina, koji je pravi i jedini vođa naroda (usp. Br 15,11). Leviti se osjećaju zapostavljeno u usporedbi s Aronovim sinovima, a Rubenovci zbog toga što je njihov praotac Ruben bio Jakovljev prvorođenac. Oni tvrde da je sav narod svet i da zato svi imaju pravo vršiti svećeničku službu (usp. Br 16,3). Čini se da se još uvijek mentalno nalaze u Egiptu, u vremenu prije Sinaja i grijeha sa zlatnim teletom. Mojsije navedeni spor donosi pred Gospodina, koji pogubljuje sve urotnike (usp. Br 16,31–35). Primijetimo ovdje koliko je Bog blizak narodu: čak toliko da rješava njihove sporove. No narod tvrde šije za cijeli incident okrivljuje Mojsija i Arona (usp. Br 17,6), zbog čega i oni bivaju udareni pomorom. Vidimo da Bog u pustinji polako, ali sigurno uklanja iz naroda tvrdokorne buntovnike kako bi stvorio prostor za novu generaciju Izraelaca koja će biti drukčijeg duha. Upravo se Aronovo osporavano svećeništvo pokazuje potrebnim za pomirenje i zaustavljanje pomora što ga je Gospodin poslao (usp. Br 17,11–15). Kako bi se konačno potvrdilo Aronovo svećeništvo, svi plemenski vođe donose svoje štapove u Šator sastanka. Sutradan je od svih štapova jedino Aronov štap čudesno propupao (usp. Br 17,23). On ostaje kao trajno svjedočanstvo budućim naraštajima da svećeništvo pripada isključivo Aronovim sinovima.

Nakon ove pobune slijede i novi propisi, koji su s njome povezani. Korah je bio levit koji je htio biti svećenik. Zato novi propisi još jednom razgraničuju svećeničku i levitsku službu (usp. Br 18). Također, budući da je nakon pomora koji je zaustavio pobunu u taboru ostalo mnogo preminulih, uspostavlja se obred čišćenja vodom očišćenja (usp. Br 19) kako bi se osobe koje su uklanjale tijela mrtvih iz tabora mogle vratiti u zajednicu i vršiti bogoslužje.

Samostalan rad

Sažetak

Na početku Knjige Brojeva imamo formiranje Izraelova tabora kao vojnog tabora koji kreće u osvajanje obećane zemlje. U središtu tabora nalaze se Šator sastanka i Levijevo pleme, što ukazuje na to da će osvajanje Kanaana prvenstveno biti čin bogoštovlja i Božje djelo. Nakon početne idile stvari vrlo brzo kreću po zlu: odmah po polasku sa Sinaja imamo tri „mrmljanja” u pustinji. Nakon izviđanja obećane zemlje, umjesto da krene u osvajanje, narod se boji i žali za Egiptom. Budući da je ovo već deseta pobuna protiv njega, Bog odlučuje da će svi odrasli Izraelci pomrijeti u pustinji te planira s novom generacijom Izraelaca krenuti ispočetka. Korah diže pobunu, ali ona završava velikim pomorom. Pustinja polako odnosi živote onih koji se bune protiv Gospodina, a stasaju nove generacije, koje čekaju Božji poziv.

Naučene riječi

aman – vjerovati, osloniti se

Pitanja

Koje su bile vojne, a koje liturgijske pripreme za osvajanje obećane zemlje?
Kako je bio formiran izraelski tabor i koji je bio smisao takve formacije?
Zašto je Izrael bio osuđen četrdeset godina lutati pustinjom?
Zašto se Korah pobunio?
Sporni biblijski odlomci: Zašto se u Br 5,11–31 samo ženu ispituje zbog preljuba, a ne i muža?

Za one koji žele znati više

Aron i Mirjam rogobore protiv Mojsija jer je za ženu uzeo Kušanku (usp. Br 12,1). Kušan se nalazio ili na području današnje Etiopije (usp. Jer 13,23; 2 Ljet 12,3), što bi značilo da je Mojsijeva žena bila crnkinja, ili u Midjanu na Arapskom poluotoku (usp. Hab 3,7). U oba bi slučaja njegova žena bila tamnije puti od Izraelaca. Bog kažnjava Mirjam na vrlo ironičan način: koža joj je pobijeljela. Tako je kažnjena zato što joj je kao izgovor za puč poslužila Mojsijeva tamnoputa žena.

Meditacija

U pustinji je život bio vrlo monoton. Četrdeset godina, izuzev nekoliko pobuna, svaki je dan izgledao isto: ista hrana, ista odjeća, isti krajolik… Narod je bio osuđen razmišljati o svojim prijestupima i polako čekati vlastitu smrt na tom groznom mjestu. Jedina nada za budućnost bile su nove generacije: možda one neće činiti iste pogreške.

Stavi se u ulogu pripadnika jednog od laičkih plemena. Nekoć si izbliza gledao Božja čudesa, a sad tek iz daljine možeš primijetiti dim Božje slave oko Šatora. Sada je tvoje glavno poslanje odgoj djece, odgoj novoga naraštaja. Zamisli kako svojoj djeci govoriš o Božjoj veličini, o važnosti poslušnosti Božjoj riječi i pouzdanja u njega. Koje bi riječi odabrao za ovaj govor, koje bi detalje izdvojio iz svoje prošlosti s Bogom, koju bi Božju osobinu najviše naglasio?