Sedamnaesta nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: 1Kr 3,5.7–12; Ps 119,57.72.76–77.127–130; Rim 8,28–30; Mt 13,44–52

Uvod

Današnja čitanja govore o životnim prioritetima. Nije dovoljno ne činiti zlo, već živjeti tako da sve što imamo i radimo bude usmjereno prema Bogu.

Salomonova molitva

Mnogi maštaju o tome kako bi bilo naći se na Salomonovu mjestu, da im Bog kaže: „Traži što god želiš.” Jeste li kad maštali o tome? Mi kršćani ne moramo maštati o takvoj situaciji jer se redovito u molitvi susrećemo s Bogom i od njega nešto tražimo, a ono što bismo tada zatražili, vjerojatno je upravo ono za što ionako molimo. Pokušajte se sjetiti: za što ste posljednje molili?

Naš prijevod kaže da je Salomon tražio „pronicavo srce” (1 Kr 3,9), dok bi doslovan prijevod hebrejskog izraza bio ‘srce koje sluša’ (hebr. lev šomea). Ova se molitva razlikuje od većine naših molitava, jer mi najčešće u molitvi tražimo nekakvo sredstvo ili alat koji bi nam Bog trebao dati da bismo nešto ostvarili ili riješili. Takva molitva može imati vrlo plemenit cilj: „Molim te, Bože, za zdravlje kako bih mogao skrbiti za obitelj. Daj mi financijski blagoslov kako bih mogao pomagati drugima.” Salomon, međutim, traži moć slušanja.

Slušanje pretpostavlja da postoji netko tko govori. Dakle, Salomon ne traži samo neku uslugu od Boga, nego način da uspostavi trajni odnos s njime. Ne traži dar koji bi mu omogućio da se dalje može sam snalaziti, već dar koji će ga trajno držati uz Darovatelja. To mu je potrebno da može pravedno upravljati Izraelom, odnosno Božjim kraljevstvom. Svjestan je da, iako je kralj, narod kojim upravlja nije njegov, nego Božji, a on je sluga Božjega kraljevstva. Možemo slobodno reći da u ovoj molitvi Salomon utjelovljuje Isusove riječi: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.” (Mt 6,33). I zaista, Bog mu nadodaje i ono što nije tražio: bogatstvo i slavu (usp. 1 Kr 3,13).

Salomonova tragedija

Nažalost, Salomon poslije postaje vrlo tragičan i donekle ironičan lik. Kao što znamo, Mojsije je narodu ostavio u nasljeđe naredbu za dan kad će narod sebi izabrati kralja: „neka nema mnogo žena da mu srce ne pođe stranputicom; i neka sebi ne gomila srebra ni zlata” (Pnz 17,17). Također je tražio od budućega kralja da si te riječi prepiše na svitak i da ih svaki dan čita kako ih ne bi zaboravio (usp. r. 18s).

Salomonovo ime potječe od riječi šalem, što znači ‘potpuno’. Njegovo je srce, slušajući (šomea) Božju riječ, trebalo potpuno (šalem) prionuti uz Boga. No Salomon je, čini se, prestao slušati: nije svaki dan čitao upozorenja iz Pisma te je s vremenom sebi uzeo stotine žena koje su mu „okrenule srce prema drugim bogovima, i srce njegovo nije više potpuno pripadalo Jahvi” (1 Kr 11,4; hebr. lev lo šalem). Budući da mu je srce bilo podijeljeno, i njegovo se kraljevstvo nakon njegove smrti podijelilo.

Prispodobe o potpunom predanju Bogu

U Evanđelju Isus iznosi dvije prispodobe koje govore o tome da samo nepodijeljeno srce može steći Božje kraljevstvo: i čovjek s njive i trgovac prodali su sve kako bi ga se domogli. Naglasak je na riječi „sve”. Poslije je u Evanđelju Isus nekom bogatom mladiću uputio sličan zahtjev: da proda sve i pođe za njim. No ovaj je na te riječi otišao „žalostan jer imaše velik imetak” (Mt 19,22).

Primijetimo razliku: u prispodobi je čovjek s njive postao radostan čim je našao skriveno blago, prije nego što ga je stekao. Pogled na blago bio je uzrok njegove radosti. Suprotno tome, bogati mladić nije gledao blago koje može steći kao Isusov učenik, nego je gledao cijenu koju mora za to platiti, što je u njemu izazvalo žalost. Spojimo poruke iz Evanđelja sa Salomonovom molitvom i dobit ćemo vrlo dobru pouku o tome kako treba ispravno moliti.

Pouka o molitvi

Čovjeku je u životu prirodno tražiti ono što će ga usrećiti, pa u skladu s time oblikuje i svoju molitvu. Ipak, onaj tko ponajprije traži sreću, neće je naći. Prvo trebamo tražiti Božje kraljevstvo i njegovu pravdu te biti spremni sve izgubiti kako bismo to stekli. Konkretno, trebamo težiti za onim što je istinito, dobro i lijepo, a ne za onim što nas „usrećuje” (što god ta riječ značila). Bog nije protiv ovozemaljskih radosti, ali vrlo je lako od njih načiniti idole koji naša srca odvraćaju od Gospodina.

Često slušam ljude kako se žale na brojne životne probleme, koji se uglavnom tiču odnosa s drugim ljudima. Čeznu za nekakvom imaginarnom srećom koja bi trebala nastupiti kada im se stvari u životu poslože, ali nikako da se to dogodi. Upravo je taj pogrešan stav glavni uzrok njihova jada. Kada bi Bog takvoj osobi dao sve što ona traži, to bi bio početak njezine propasti – i to one vječne. Često predmet naše molitve nije nešto što će nas još više vezati za Boga, nego nešto što bi nam, kada bismo to dobili, omogućilo da dalje živimo bez njega. Nemojmo smetnuti s uma da se u današnjem čitanju govori i o posljednjem sudu. Tada anđeli neće odvajati sretne od nesretnih, nego zle od pravednih.

Moramo znati odrediti prioritete: ako najprije tražimo ono što je istinito, dobro i lijepo – a to tražiti znači tražiti samoga Boga – tada će nam on i sve „ostalo dodati” (Mt 6,33). Sveci nisu nesretni, naprotiv, nema radosnijih ljudi od svetaca, ali oni su radosni upravo zato što im sama radost nije toliko važna: ona izvire iz njihova odnosa s Bogom. Kada je Bog na prvom mjestu, sve drugo dolazi na svoje pravo mjesto.

Zaključak

Na primjeru kralja Salomona vidimo da nije dovoljno jednom se odlučiti za Boga. Potrebno je u sebi odgojiti srce koje stalno sluša, svaki dan iznova. Boga slušamo u njegovoj Riječi, u sakramentima, u molitvi. Vrijeme ovoga života nije nam dano da ga trošimo po svojem nahođenju, nego kao mjesto susreta s Bogom. Ne postoji ništa drugo na ovome svijetu što može ispuniti naše srce – to može samo Bog, jer on ga je stvorio i oblikovao za sebe.

Bog nikada od nas ne traži ono što sâm nije prošao. U slici čovjeka na njivi možemo prepoznati i Isusa koji je dao sve što je imao kako bi nas izbavio iz zemaljske tmine. Nije samo Isus naše blago – i mi smo njegovo. Odnos s Bogom, u konačnici, nije odnos sluge i vladara, nego dvoje zaljubljenih koji čeznu jedno za drugim (usp. Otk 22,17.20).

Ponovit ću pitanje s početka propovijedi: što je bilo posljednje za što ste Boga molili i hoće li se to od danas promijeniti? Isuse, daj nam svima srce koje sluša!

* Foto: Joubert Loots/Krčka biskupija