Članak je izvorno objavljen na stranicama Hrvatske katoličke mreže.

„Vjera, ufanje i ljubav – svi smo čuli za te tri kreposti, ali možda nikada nismo do kraja razmislili što one znače za naš život. To su tri životna principa, tri načina razmišljanja koji utemeljuju naš duhovni život. Ta tri principa trebaju obilježavati naš odnos prema Bogu, sebi i prema drugim ljudima”, istaknuo je vlč. Tomislav Šagud, župnik Župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko, u HKR-ovoj emisiji „Pod križem” u utorak 13. prosinca. Donosimo katehezu vlč. Šaguda u cijelosti.

Vjera

Počnimo s vjerom, koja uređuje naš odnos prema Bogu. U hebrejskom jeziku, kojim je pisan Stari zavjet, riječ za vjeru svima nam je poznata: amen. Kada kažemo amen, govorimo da vjerujemo sve ono što smo prethodno rekli. No, korijen te riječi također znači ‘osloniti se’ i ‘opstati’. Vjera nije neko naše mišljenje, kao kad kažemo: „Vjerujem da sam dobro napisao ispit.” Vjerovati u nešto znači oslanjati se na nešto, vjerovati da me taj oslonac neće izdati (pogotovo u trenutku nevolje) i da neću propasti, nego ću zahvaljujući toj vjeri opstati.

Svatko vjeruje u nešto – u tom smislu ne postoje nevjernici. Netko vjeruje u novac, oslanja se na njega da on bude jamac njegova opstanka kada nastupe nevolje. Netko se oslanja na prijatelje, na veze u društvu, netko na zdravlje… Problem je svih tih oslonaca u tome što su oni vrlo ograničeni i sigurno će nas kad-tad iznevjeriti. Bog nas poziva da vjerujemo njemu – ne u njega, nego njemu – da se oslonimo na njega. Konkretno, to znači da se držimo zapovijedi i principa koje nam je ostavio, a on će se pobrinuti da ne propadnemo, nego da i u najvećoj tami opstanemo. To je vjera – princip oslanjanja našeg postojanja na Boga.

Ufanje

Definicija je kreposti ufanja da čeznemo za nebom i vječnim životom kao za svojom srećom (usp. KKC 1817). Kada bi vam netko sada dao godinu dana odmora i milijun kuna, što biste radili? Najvjerojatnije biste tražili neki način kako da se usrećite: možda putovanjem, igranjem videoigara, cjelodnevnim spavanjem ili pak žderanjem burgera do besvijesti… Odgovori koji nam prvi padnu na pamet predstavljaju ono što nas čini sretnima, odnosno ono što mislimo da će nas usrećiti. No problem je u tome što su to sve prolazne stvari: u početku su uzbudljive, ali uzbuđenje brzo nestaje i naše srce postaje praznije nego što je bilo prije. Zašto? Zato što je ono stvoreno da bude ispunjeno Bogom, a ne raznim prolaznim stvarima. Naše srce nije poput neke kutije u koju možemo bilo što staviti, nego više poput želuca koji prepoznaje što je za njega dobro, a što treba odmah povratiti. Krepost nade znači shvatiti da je naša sreća jedino u Bogu te potom živjeti tako: ne zadovoljavati se prolaznim stvarima, nego uvijek uzdizati pogled prema Onome od koga nam dolazi sva sreća i radost. To konkretno znači da, primjerice, kad nakon ručka dođem u sobu i legnem na krevet, neću uzeti mobitel u ruke i unedogled provjeravati što ima na društvenim mrežama, nego ću pročitati neku pametnu rečenicu iz Svetog pisma ili neke druge dobre knjige, ili ću možda prošetati i izmoliti deseticu krunice. No neću tako postupiti zato što mi je Bog nešto zapovijedio, nego zato što shvaćam da me hipnotiziranje mobitelom ili televizijom ne može usrećiti, nego da to može samo ono što me približava Bogu.

Ljubav

Došli smo i do posljednje od ovih triju kreposti – ljubavi. Ljubav obično povezujemo s brakom. Jedan je mladi bračni par odlučio pokazati snimku vjenčanja svome djetetu, a ono je upravo doraslo do one dobi u kojoj ima mnogo pitanja o svemu i svačemu. I dok je tata na ekranu pokazivao kako su mama i tata, djedovi i bake te ostali rođaci i prijatelji izgledali prije nekoliko godina, njegov je sin u jednom trenutku upitao: „Tata, zašto je mama sva u bijelom?” – „Pa znaš, Ivice, bijelo je boja radosti. Ovo je najsretniji dan tvoje mame; zato ona nosi bijelu haljinu da svima pokaže svoju sreću.” – „Hm… A tata, mogu li te još nešto pitati?” – „Naravno, sine. Reci.” – „Zašto si ti onda sav u crnom?”

Crno povezujemo s odricanjem i smrću, no postoji nešto slično tome i kada govorimo o ljubavi: ljubiti nekoga, u određenom smislu, znači isto što i umrijeti. Točnije, znači umrijeti tome da živim za sebe, da gledam što je meni dobro ili ugodno, što će mene ispuniti i usrećiti – umrijeti zato da bi netko drugi mogao živjeti. To je definicija ljubavi: činiti dobro drugoj osobi, bez kompromisa, bez očekivanja.

Vjera uređuje moj odnos prema Bogu, ufanje prema samom sebi (određujući moje životne ciljeve), a ljubav prema drugoj osobi. Sveti Ivan Pavao II. tvrdi da je jedini ispravan način odnošenja prema drugoj osobi ljubav. Dalje kaže da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego iskorištavanje, pristupanje drugoj osobi kao objektu koji želim iskoristiti za svoje potrebe. Kada ljubim, ne gledam svoje potrebe, nego drugu osobu; brinem kako joj se posvetiti, kako joj služiti. Nije li to ono što je Isus činio?

Ova su nam tri životna principa nužna ako želimo živjeti slobodu i radost Božje djece.