Četvrta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Jr 1,4–5.17–19; Ps 71,1–4a.5–6b.15ab.17; 1Kor 12,31–13,13; Lk 4,21–30

Uvod

Isus dolazi propovijedati u svoj rodni kraj, no nakon nekoliko opaski njegovi su se sumještani toliko razbjesnjeli da su ga odlučili ubiti. Što li je Isus toliko strašno rekao ili učinio da je zavrijedio da ga ljudi s kojima je odrastao požele ubiti?

Isusova provokacija

Pratimo nastavak evanđeoskog izvještaja čiji smo prvi dio čuli prošle nedjelje: Isus je u sinagogi u svom rodnom mjestu Nazaretu pročitao tekst proroka Izaije o dolasku Mesije na kojem će počivati Božji duh i zatim dramatično izjavio da se to proroštvo upravo ispunilo. Njegovi su slušatelji ostali oduševljeni. Njima je, kao Židovima, bilo drago čuti da se Pisma ispunjavaju jer to, naravno, znači da je spasenje blizu. Ali Isus, naizgled ničim izazvan, kreće u nekakvu verbalnu ofenzivu. On napada svoju publiku, i to vrlo žestoko.

Svojim slušateljima poručuje dvije stvari. Prvo, govori im da oni njega nikada neće ozbiljno shvatiti, baš zato što je iz njihova kraja, jer „nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (Lk 4,24). Ako pogledamo sebe, možda je i nama najteže ozbiljno shvatiti naše bližnje kada je u pitanju neka velika tema poput vjere ili pogleda na svijet. Roditelji se često prema svojoj odrasloj djeci znaju odnositi kao da su još u vrtiću pa ih je zahvatila neka prolazna faza. Jedna je časna sestra objašnjavala kako njezini roditelji, i nakon dvadeset godina što ih je provela u samostanu, još uvijek očekuju da će to nju proći i da će se vratiti kući. Možda je nešto vrlo slično tome doživio i Isus od svojih susjeda i rođaka koji su ga poznavali odmalena.

Isus nastavlja, za usporedbu navodi dva događaja iz Staroga zavjeta. Prvi je iz vremena proroka Ilije: dok je u zemlji vladala velika glad, Bog je kroz to vrijeme velike nevolje (usp. 1 Kr 17,9) odlučio čudesno hraniti udovicu iz poganskoga grada Sarfate. Drugi je događaj iz doba Ilijina nasljednika Elizeja: Bog je tada odlučio jednog poganskog vojskovođu očistiti od gube (2 Kr 5,14). Opisujući oba događaja, Isus upotrebljava iste riječi: „mnogo bijaše… u Izraelu” i „nijedan” (Lk 4,25.27). Njima naglašava da Izrael nije našao milost u Božjim očima zato što je cijela zemlja bila ogreznula u opačinu i grijeh. Razdoblje u kojem su djelovali proroci Ilija i Elizej predstavlja moralno i vjersko dno izraelskog naroda. Iako su Ilija i Elizej ostali zapamćeni kao čudotvorci, ta se čuda nisu događala među Izraelcima jer u njih nije bilo vjere na koju bi se Bog mogao osloniti. Stoga je Bog išao poganima, koje su Izraelci prezirali. Ovom usporedbom Isus svojim slušateljima poručuje da su oni poput te opake generacije, da su gori od pogana. Sada nam je razumljiva i njihova reakcija na njegove riječi.

Gnjevni na Božji poziv

„[S]vi se u sinagogi napune gnjevom” (Lk 4,28). Prava suprotnost Isusu, koji je bio „pun Duha Svetoga” (Lk 4,1). Čovjek koji slijedi Božju volju, pun je Božjega duha, a onaj koji se Božjoj volji opire, on se puni bijesom. Umjesto da pitaju: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” (Iv 6,28), oni odlučuju ubiti onoga koji je prokazao njihov grijeh. Ivan evanđelist upravo to opisuje kada kaže: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11) i „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla” (Iv 3,19). Toliko sam puta doživio da ljudi ne žele unijeti bolnu i tešku promjenu u svoj život. Nisu spremni platiti konačnu cijenu da budu Kristovi, nego se radije drže grijeha, za koji se ludo nadaju da će im donijeti spasenje. Književnik C. S. Lewis bavio se pitanjem što bi se dogodilo kada bi se dušama iz pakla ponudilo da dođu u raj, a svoja je razmišljanja ponudio u zanimljivoj knjizi „Velika rastava”. U tom fikcionalnom djelu pratimo neke takve duše koje, svaka iz svojih razloga, odbijaju Boga i radije odabiru vratiti se u pakao, gdje se ne moraju odreći svoga grijeha. Između ostalih tu je i priča o jednoj posesivnoj majci koja odbija ostati u raju jer ne može prihvatiti život u kojem Bog ispunjava sve potrebe, u kojem joj njezin sin ne treba.

Jeremija odgovara na Božji poziv

Isus od nas traži promjenu. To nije samo teška, nego najteža stvar koju moramo u životu učiniti – toliko teška da nam se ponekad čini nemogućom – ali to je jedini put u život. Zbog Božje riječi vrlo je težak život imao i prorok Jeremija. Nijednom proroku nije bilo lako, ali nikoga kao Jeremiju nisu toliko proganjali, mučili i odbijali njegovu riječ. Predaja kaže da je na kraju čak silom bio odveden u Egipat, gdje su ga njegovi sunarodnjaci kamenovali jer ga više nisu mogli slušati. Njegova je knjiga puna žalopojki upućenih Bogu zbog poslanja koje mu je povjereno. No Jeremija je odolio svim napastima, izdržao do samoga kraja, jer mu je Bog obećao da će biti s njime: „Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni… I borit će se s tobom, al’ te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.” (Jr 1,18s). U svojoj je osobi Jeremija najavio Kristovu sličnu sudbinu. Odbacivanje koje je Isus doživio u Nazaretu na početku svojega javnog djelovanja, najava je odbacivanja u Jeruzalemu na samom kraju njegova zemaljskog poslanja. I njemu su u Jeruzalemu na početku radosno klicali (usp. Lk 19,38), da bi ga na kraju puni gnjeva ubili. Također, Isusov komentar, „Liječniče, izliječi sam sebe!” (Lk 4,23), možemo usporediti s komentarom onih podrugljivaca podno križa: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe…” (Lk 23,35). Usprkos tome što je rekao da neće, Isus je u Nazaretu ipak učinio jedno čudo: iako je bio okružen bijesnom ruljom, „on prođe između njih i ode” (Lk 4,30). Jednako je tako i njegov boravak u Jeruzalemu završio čudesno: iako je pošao u smrt, on ju je pobijedio i otišao u nebo.

Zaključak

Iz današnjeg evanđelja možemo izvući dvije pouke. Prva je ovo: Isus nije došao na zemlju zabavljati ljude, nego zato da im objavi Božju riječ, a ta je riječ teška. Ozdravit će oni koji poslušaju njegovu riječ. Kada pristupamo Isusu u molitvi, na misi ili čitajući Božju riječ, imajmo na umu da ne dolazimo samo primiti nešto, nego prvenstveno dati same sebe, da nas on promijeni.

Druga pouka: i naš život nekada izgleda kao Jeremijin ili Isusov. Nađemo se okruženi nevoljama sa svih strana i izgleda nam kao da se sve urotilo protiv nas, a stvarno nikakva zla nismo učinili. U tim se trenucima možemo osloniti na Božje obećanje upućeno Jeremiji: bit će teško i morat ćemo se boriti, ali neprijatelj nas neće nadvladati – jer Bog je s nama da nas izbavi.