Četrnaesta nedjelja kroz godinu – C
Čitanja: Iz 66,10–14c; Ps 66,1–3a.4–7a.16.20; Gal 6,14–18; Lk 10,1–12.17–20

Uvod

Isus često daje vrlo konkretne upute svojim učenicima. U današnjem evanđelju možemo izdvojiti čak sedam vrlo dobrih savjeta, odnosno zapovijedi koje bismo trebali usvojiti ako želimo uspješno naviještati Božje kraljevstvo.

Sedamdesetdvojica

Vjerujem kako smo puno puta naišli na argument da Isus nije ustanovio nikakvu institucionalnu Crkvu kakvu imamo danas niti je htio imati strogu hijerarhiju u svojoj zajednici. Mogu samo reći da ljudi koji tako govore nisu pažljivo čitali Evanđelja. Isus je oko sebe okupljao silno mnoštvo: imamo podatke koji govore o nekoliko tisuća slušatelja. Nisu svi stalno bili uz njega, ali možemo pretpostaviti da ga je kojih stotinjak ili dvjesto ljudi trajno slijedilo na njegovim putovanjima. U Evanđeljima vidimo kako Isus postepeno izdvaja neke pojedince i stvara povlaštene krugove bližih suradnika: najprije jasno izabire dvanaest apostola te posebno izdvaja trojicu – Petra, Jakova i Ivana – među kojima se osobito ističe Petar. Iz današnjeg navještaja saznajemo da Isus odabire još sedamdesetdvojicu učenika, izdvaja ih iz mnoštva. Očito je da Isus gradi piramidalnu hijerarhiju: na vrhu je on, potom Petar, a zatim trojica, dvanaestorica i sedamdesetdvojica. Prva Crkva nasljeduje ovaj hijerarhijski ustroj: na čelu su joj apostoli (među kojima Petar ima posebnu ulogu), a slijede nadglednici (tj. episkopi ili biskupi), starješine (tj. prezbiteri ili svećenici) i đakoni. Bog je u Starome zavjetu ustrojio Izrael kao hijerarhijsku zajednicu (usp. Izl 24,1), a jednako nastavlja i Isus s novim Izraelom – Crkvom.

Odlike učenika

No Isus nije utemeljio crkvenu hijerarhiju kako bismo poslije lakše mogli izmišljati šarena obilježja ili titule kojima ćemo se oslovljavati, nego zato da nastavimo Božje djelo spasenja. Čim je Isus izabrao sedamdesetdvojicu, odmah ih šalje u gradove i sela da naviještaju Božje kraljevstvo. Ovdje možemo zamijetiti nekoliko savjeta koje Isus daje svojim učenicima, u koje se i mi ubrajamo.

Prvo: uvijek osluškuj Božju volju i njegova nadahnuća.
Bog izabire ljude za svoje kraljevstvo – zato govorimo o svećeničkom pozivu, a ne zanimanju. Isus nije raspisao javni natječaj ili tražio dobrovoljce, nego „odredi” i „posla” učenike (Lk 10,1). Jednako je tako izabrao i svakoga od nas, što znači da je naše kršćanstvo poziv koji nismo odabrali, nego nas je zadesio. Napokon, Isus traži da molimo “gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju” (r. 2) – dakle, ne da se po vlastitom nahođenju što više ljudi javi, nego da Bog pozove još ljudi.

Drugo: djeluj u zajedništvu.
Isus učenike šalje u gradove po dvojicu. Nitko ne može evangelizirati sam, zato što je širenje Božjeg kraljevstva Božje djelo i Bog mora biti prisutan u tom navještaju. „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Božja milost prati samo one koji su u zajedništvu, pa makar se ono sastojalo tek od dvoje ljudi.

Treće: ne boj se izazova i teškoća.
Biti Isusov poslanik vrlo je opasno: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove” (Lk 10,3). No Isus je dobar i svemoćan pastir koji nas hrabri da se ne bojimo izazova pred nama, jer Bog je na djelu, a mi smo njegovi poslanici i znamo da njemu ništa nije nemoguće.

Četvrto: potpuno se pouzdaj u Božju providnost.
„Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće” (r. 4). Lako možemo doći u napast da krenemo evangelizirati metodom pomnog planiranja i primjenom naših menadžerskih, retoričkih, intelektualnih, društvenih i inih sposobnosti. Tada razradimo plan, pa rezervni plan, pa oslonce u slučaju neuspjeha, pa onda sve to pokrenemo. Ali tako rade pogani, kojima su ljudske snage sve što postoji. Ako smo vjernici, ako radimo na Božjem djelu, onda trebamo biti svjesni da se pretjeranim planiranjem dovodimo u opasnost da svojim uskim gledanjem na stvarnost ograničimo Boga i njegovo djelovanje. „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli” (Iz 55,9) – imajmo na umu te Božje riječi. Jedan je svećenik ispričao kako je, došavši u novu župu, župljanima rekao da je najviše što mogu učiniti za njega moliti da on dopusti Bogu da kroz njega djeluje, ali i da oni trebaju dopustiti Bogu da kroz njega djeluje, a ne zatvoriti ga u vlastita očekivanja o tome što bi župnik trebao raditi i kakav bi svećenik trebao biti.

Peto: živi jednostavno.
„I nikoga putem ne pozdravljajte (…) [n]e prelazite iz kuće u kuću (…) jedite što vam se ponudi…” (Lk 10,4.7–8). Život u Duhu Svetom vrlo je jednostavan. Budi ona pahulja maslačka koju vjetar nosi kamo mu se prohtije, prihvati svoje životne okolnosti, nemoj previše izmišljati kako bi trebalo biti i što je tko trebao napraviti, nego udjeljuj „mir” i naviještaj „kraljevstvo Božje” (r. 5.10).

Šesto: budi odvažan.
Evangelizacija ne može biti neuspješna. Ako je osoba kojoj se obraćaš „prijatelj mira” (r. 6), primit će naviješteni mir i Božju riječ, a ako ne, vratit će se na tebe (usp. r. 6). „Riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća [se] k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah” (Iz 55,10).

Sedmo: budi konkretan.
Naviještanje Kraljevstva nije neka teorija, priča ili dobra ideja, nego je ono djelotvorno u stvarnome svijetu. Nije nešto što dotiče ljude samo iznutra nego i izvana. Zato Isus učenicima daje vlast da im se „duhovi pokoravaju” i zapovijeda im liječiti bolesnike. Vjera nije zgodna priča od koje ćemo se bolje osjećati, nego stvarnost koja zahvaća sva područja našega života.

Zaključak

Sve što je ovdje nabrojeno temelji se na činjenici da smo kao Isusovi učenici pozvani vršiti Božje djelo. To je prvo što nam treba biti na pameti kada želimo nekome navijestiti nebesko kraljevstvo: „Ovo ne radim ja, nego Bog”. Zato trebamo željeti iz svoga života ukloniti sve ono što nas može dovesti u napast da Boga ostavimo postrani, a sebe gurnemo u prvi plan, koliko god možda pritom imali dobre namjere ili plemenite ciljeve. Isus nas, dakle, poziva da živimo u osluškivanju Božje volje, u zajedništvu, sigurnosti, pouzdanju, jednostavnosti, odvažnosti i konkretnosti. Ako nam nešto od navedenog nedostaje, bez brige: sve nam je to ponuđeno besplatno, ovdje – na euharistijskom stolu.