Mreže ljubavi i jedinstva
Treća nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 8, 23b – 9, 3; Ps 27, 1.4.13–14; 1Kor 1, 10–13.17; Mt 4, 12–23
Uvod
U današnjim čitanjima nalazimo jednu od omiljenih tema Ivanova evanđelja: uspoređivanje duhovnog života sa svjetlom i tminom. No ovoga puta to radi evanđelist Matej, naravno, oslanjajući se na starozavjetna proroštva.
Galileja poganska
Isus u evanđeoskom odlomku citira proroka Izaiju, jedno proroštvo koje nam neće previše značiti ako dobro ne poznajemo izraelsku povijest i zemljopis. Govori o poganskoj Galileji i obescijenjenoj zemlji Zebulonovoj i Naftalijevoj, o čemu smo već govorili o blagdanu Isusova krštenja. U doba proroka Izaije Asirci su osvojili Galileju, i to najprije sjeverni dio zemlje, u kojem su živjela Zebulonova i Naftalijeva plemena. Asirci su bili poznati po svojoj opakosti, tako da su tu zemlju svojim zlostavljanjima i tlačenjima doslovno pretvorili u pakao – u zemlju tmine, jarma i šibe (usp. Iz 9,1.3). Osim što su poubijali i zlostavljali ljude, narod koji je tamo živio raspršili su po svem carstvu. Zašto? Kada je narod raspršen i razjedinjen, onda je slab i ne može se pobuniti protiv svoga tlačitelja. Čak 700 godina nakon tog događaja Galileja ostaje simbol raspršenog naroda. No prorok najavljuje kako će „u vrijeme posljednje” (Iz 8,24) Bog proslaviti tu zemlju, a tamošnji će narod ugledati svjetlost: Bog će slomiti agresora rođenjem djeteta koje će svojom vlašću uspostaviti mir (usp. Iz 9,5s).
Poslanje učenika
U toj se zemlji pojavljuje Isus i počinje propovijedati: „[P]ribližilo se kraljevstvo nebesko!” (Mt 4,17). Prvi korak u oslobađanju naroda, u njegovu izlasku iz tmine i mrklog kraja smrti (usp. r. 16), njegovo je skupljanje i ujedinjenje. Zato Isus okuplja oko sebe dvanaestoricu učenika – oni su simbol dvanaest plemena okupljenih oko jednoga kralja. Isusovim je suvremenicima ovaj potez bio vrlo jasan. Dolaze posljednja, mesijanska vremena, kada će Bog ponovno uspostaviti svoje kraljevstvo. No zanimljivo je poslanje koje Isus daje svojim učenicima: proglašava ih „ribarima ljudi” (r. 19). Ribar je onaj koji izvlači ribe iz dubine mora, iz mjesta tmine, na kopno, pred svjetlost veliku. Tako će i ribari ljudi izvlačiti ljude iz grešnog života na svjetlo Božje blizine, gdje će poput riba morati umrijeti, ali uz jednu razliku: morske ribe ugibaju i više ne žive, a čovjek će, nakon što umre starome životu u krštenju, uskrsnuti na novi život.
Krpanje razdora
U Evanđelju vidimo da ribarenje nije samo bacanje nego i krpanje mreža kada se potroše i razderu. Ribar ne može loviti ribe jednu po jednu. To je sportski ribolov za osobne potrebe, a ne profesionalno ribarenje. Stoga apostol baca mreže kako bi što više ljudi izveo iz tame i uveo u Crkvu – lađu spasenja. No mreža mora biti čvrsta, jer ako je razderana, bit će puna rupa kroz koje će mnogi pobjeći natrag u tminu, bježeći od onoga što nisu imali priliku upoznati, ali ne svojom greškom, nego krivnjom kršćana. Zato Pavao u Poslanici upozorava Korinćane da paze na jedinstvo: „[N]eka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.” (1 Kor 1,10). Cijela Crkva mora biti mreža ljubavi, zajedništva i jedinstva u koju će se grešnik odmah uloviti. No ako umjesto toga nađe svađe, podjele, ljubomoru, osuđivanja… pobjeći će. Krist i dalje ostaje prisutan u Crkvi, ali do Krista se dolazi preko ljudi. Mi smo živa mreža kojom Krist dovodi ljude do spasenja, no ako budemo razdijeljeni, ti će ljudi pobjeći.
Jedinstvo Crkve
U tijeku je osmina za jedinstvo kršćana. Ne znam koliko je smisleno moliti za jedinstvo s odijeljenim kršćanima kada je teško naći ijednu župu bez podjela, tračeva, ogovaranja i sličnih stvari. Ogovaranje je teški grijeh jer razara jedinstvo i ljubav među vjernicima, slabi Crkvu, te naposljetku ljudi zbog njega propadaju i završavaju u paklu. Ogovaranjem drugog kršćanina, biskupa, svećenika, pjevača, pripadnika molitvene zajednice ili nekog pokreta, bilo koga iz Crkve, gasimo ljubav prema toj osobi, razdiremo mrežu kojom Krist želi dovesti druge k sebi, pa na kraju ljudi ne prihvaćaju Božju riječ i propadaju. Da, zbog našeg ogovaranja drugi mogu završiti u paklu – zato što smo propustili posvjedočiti im ljubav, mir i zajedništvo koje Krist donosi, a na to smo pozvani.
Zaključak
Svi znamo da ne treba ogovarati, ali teško je to u praksi živjeti, pogotovo kada na poslu, u društvu i u obitelji nemamo nikakvu podršku. U sekundi nas se uvuče u vrtlog ogovaranja i osuđivanja. Iste probleme vidimo i u prvoj Crkvi, ali ne treba zato odustati, nego se treba boriti. Kada bismo dan započinjali moleći Boga da nam zaštiti usne od ogovaranja i kleveta, da nam podari snagu da budemo postojani u ljubavi prema svojoj braći i sestrama, svojoj duhovnoj obitelji koja nadilazi krvne veze (usp. Mt 12,48–50), možda bi naša mreža više ljudi izvukla na svjetlo, možda bi bilo manje tlačenja, šibe i jarma, a više radosti, zajedništva i veselja (usp. Iz 9,2s).