Nedjelja Muke Gospodnje, Cvjetnica – A
Čitanja: Iz 50, 4–7; Ps 22, 8–9.17–20.23–24; Fil 2, 6–11; Mt 26, 14–27, 66

Uvod

Od svih je evanđelista Matej najviše uvjeravao i dokazivao da je Isus ispunjenje starozavjetnih obećanja. Stoga je njegov izvještaj o Muci možda najbolje razmatrati u tom smislu.

Ostvarenje Pisama

Negdje na sredini čitanja čuli smo rečenicu: „A sve se to dogodilo da se ispune Pisma proročka” (Mt 26,56), koju možemo uzeti kao misao vodilju i ključ tumačenja Matejeva evanđelja. Ovaj evanđelist često citira dijelove Staroga zavjeta komentirajući kako se te riječi sada ispunjavaju, no još češće u svoje pisanje umeće određene starozavjetne tragove i aluzije, što nama danas ne govori mnogo ako tek površno poznajemo Stari zavjet. Kada bismo krenuli objašnjavati svaki detalj iz današnjeg navještaja, mogli bismo govoriti nekoliko dana; zato ćemo se radije usredotočiti na tri niti vodilje koje se isprepliću u ovom izvještaju o Kristovoj Muci, jer nam one mogu pomoći da bolje razumijemo njezino značenje.

Nova Pasha i Izlazak

Nekoliko je puta naglašeno da Isus slavi Pashu (usp. Mt 26,17–19): ne nekakvu oproštajnu večeru na kojoj će učenicima dati posljednje upute prije odlaska, nego pashalnu večeru, koju sa svojom mukom i uskrsnućem povezuje u jednu cjelinu. Pasha je bila godišnji spomen na noć kada je Bog na čudesan način izveo Židove iz egipatskog ropstva i poveo ih u obećanu zemlju. Tada je dvanaest izraelskih plemena blagovalo janje bez mane i jelo beskvasni kruh. Krvlju tog janjeta premazali su ulaze u kuće kako smrt ne bi ušla u njihove domove.

Nova Pasha, koju uspostavlja Isus, ispunjenje je stare Pashe. On okuplja dvanaest učenika na objed te ih priprema za izlazak iz zemaljskog ropstva i put prema nebeskoj obećanoj zemlji. Sebe poistovjećuje sa žrtvenim jaganjcem, dajući svoje tijelo i svoju krv ljudima za hranu kako bi se sačuvali od smrti.

Nakon izlaska iz Egipta Bog je u pustinji četrdeset godina poučavao izraelski narod prije negoli ga je uveo u obećanu zemlju, a nakon ovog novog Izlaska Isus je četrdeset dana poučavao svoje učenike prije negoli je otišao u nebesku obećanu zemlju, pripravivši im tako put da i oni pođu za njim. Kao što je nakon prvog Izlaska u krvi sklopljen savez s Bogom (usp. Izl 24,8), tako sada Isus u svojoj krvi sklapa novi Savez, na otpuštenje grijeha (usp. Mt 26,28; Iz 53,12).

Isus je Sluga Gospodnji

Drugo se ispunjenje Pisama koje ćemo istaknuti odnosi na lik Sluge Gospodnjeg. Prorok Izaija spjevao je četiri pjesme o toj tajanstvenoj osobi koja će biti Božji pomazanik i donijeti mir, ali će mnogo patiti te na kraju biti ubijena zbog tuđih grijeha. Jednu smo od tih pjesama, točnije dio treće pjesme, slušali u prvom čitanju. Treća i četvrta pjesma (Iz 50,4–9 i Iz 52,13 – 53,12) sadrže opise muke toga tajanstvenog Sluge, no prilično lako možemo uočiti da se u njima zapravo govori o Isusu:
Kao što je Sluga „među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi” (Iz 53,12), tako je i Krist umro za mnoge „na otpuštenje grijeha” (Mt 26,27). „K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih” (Iz 53,7), baš kao što ni Isus svojim tužiteljima nije odgovarao, nego je šutio (usp. Mt 26,63; 27,14). Izaijin Sluga Gospodnji nije skrivao svoje lice „od uvreda ni od pljuvanja” (Iz 50,6), a Isusa su isto tako „pljuvali u lice i udarali ga” (Mt 26,67). Sluga Gospodnji umire potpuno nevin, pogubljen sa zločincima, ali biva pokopan „s bogatima” (Iz 53,9). Slično tome, Isus je pogubljen s razbojnicima, ali je pokopan u grobu bogataša Josipa iz Arimateje (usp. Mt 27,57–60).

Psalam 22.

Treće se ispunjenje odnosi na 22. psalam i nešto što može zbuniti one vjernike koji ne poznaju dovoljno židovski način izražavanja, jer Isus s križa vapi: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). To su početne riječi spomenutog psalma. Židovi su psalme, kao i ostale biblijske knjige, nazivali prema njihovim prvim riječima: tako nisu imali Knjigu Postanka, nego knjigu U početku; nisu imali Psalam 22., nego su imali psalam Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Kada Isus s križa vapije Bogu ovim usklikom, on poručuje da se upravo tada taj psalam ispunjava. To je i psalam koji smo slušali nakon prvog čitanja.

Čudesno je koliko detaljno ovaj psalam, koji je David spjevao tisuću godina prije, opisuje Isusovu Muku. Psalam govori o bacanju kocke za Isusovu haljinu (usp. Ps 22,19 i Mt 27,35). Također, svećenici i pismoznanci rugaju se Isusu citirajući isti psalam: „Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje!” (Ps 22,9; Mt 27,43). Posebno je zanimljivo kako David u njemu govori da mu njegovi neprijatelji „probodoše ruke i noge” (Ps 17; usp. Mt 27,35) jer, koliko znamo, Davidu nitko nije probo ruke i noge. Zašto onda pjeva o tome? On pjeva, nadahnut Božjim duhom, o svome potomku kojemu će se to dogoditi. To je proročki psalam koji Isus u potpunosti ostvaruje.

Ako pogledamo cijelu strukturu 22. psalma, vidjet ćemo da započinje opisom Davidova osjećaja napuštenosti, ali završava slikom obraćenja u kojoj se svi narodi klanjaju Gospodinu, što je najava obraćenja pogana (usp. Ps 22,30). Tako i Isusova muka završava popraćena obraćenjem rimskih vojnika, odnosno pogana: „A satnik i oni koji su s njime čuvali Isusa, vidjevši potres i što se zbiva, silno se prestrašiše i rekoše: ‘Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj.’” (Mt 27,54). Ispovjedili su vjeru u Krista sličnu onoj koju je ispovjedio sveti Petar (usp. Mt 16,16) ili pak Marta (usp. Iv 11,27).

Zaključak

Iako je današnje evanđeosko čitanje poprilično dugo, izvještaji o Muci koje nam donose evanđelisti zapravo su vrlo šturi. Prvi je razlog skupoća stvaranja pisane riječi u ono vrijeme, a drugi je činjenica da je sve to uglavnom već bilo opisano u Starome zavjetu. Značenje Isusove muke iščitavamo iz značenja Pashe, a njezinu strahotu i dubinu iz riječi proroka Izaije i Psalma 22. Bog je od početka cjelokupnu povijest vodio prema Isusu Kristu: ne samo povijest čovječanstva nego i povijest svakoga od nas. Isus nije umro samo za ljude nego i konkretno za svakoga od nas – za mene i za tebe. U cijelom Pismu i u Evanđeljima možemo vidjeti dramu našeg života, našeg pada, ali i dramu Otkupitelja koji podnosi Muku kako bi oprao naše grijehe, našu krivnju, da nas potom povede u nebesku domovinu.