Prolazi obličje ovoga svijeta
Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Jr 20,7–9; Ps 63,2–6.8–9; Rim 12,1–2; Mt 16,21–27
Uvod
Apostol Šimun i ove nedjelje dobiva novo ime: prošle nedjelje Isus ga je prozvao Stijenom, a danas ga naziva sotonom. Što li je Petar tako strašno učinio da se nakon kratkog vremena toliko srozao?
Petar sebe smatra učiteljem
Isus učenicima iznosi planove za dane koji su pred njima, ali ne svoje planove i želje, već Očev plan za njegov život. Taj plan uključuje put u Jeruzalem i svu onu dramu koja će se tamo odviti. Petar Isusa „poče odvraćati“ od toga (Mt 16,22). Grčka riječ epitimaó, koja je prevedena glagolom odvraćati, doslovno znači ‘dati pravu vrijednost’, no možda bi najbolji prijevod bio upozoriti ili spriječiti (da nešto ne krene ukrivo). Obično je upotrebljava onaj tko ima neku vrstu vlasti nad drugim: tako primjerice Isus kao učitelj prijeti svojim učenicima da ga ne prokazuju (usp. Mt 12,16), kao stvoritelj prijeti vjetru i moru da se utišaju (usp. Mt 8,26), a kao Gospodin prijeti zlodusima da napuste opsjednutoga (usp. Mt 17,18). Dakle, u današnjem je čitanju Petar zapravo zaprijetio Isusu da ne smije poći u Jeruzalem izvršiti Očevu volju. On nema loše namjere, ali ima potpuno pogrešan pogled na život jer nagovara Isusa da napusti Očev plan spasenja i krene nekim drugim putem.
Petre, idi za mnom
Nije li na isti način Sotona pristupio Isusu u pustinji (usp. Mt 4,1–11)? Đavao ga nije nagovarao da nekome učini zlo, nego samo da se malo udalji od Božjega plana, da izbaci onaj dio koji uključuje patnju, križ, poniznost i strpljivost. Zato sada Isus Petra uspoređuje baš sa Sotonom. Štoviše, upućuje mu gotovo iste riječi kao i đavlu u pustinji, ali s jednom bitnom razlikom: dok Sotoni doslovno govori, „Odlazi, Sotono!“ (grč. hypage satana), Petru, ako gledamo izvorni grčki izraz, govori, „Odlazi iza mene, sotono!“ (grč. hypage opisō mou satana). Dakle, Isus Sotonu trajno uklanja iz svoje blizine, a Petra poziva da stane iza njega, odnosno da prestane glumiti učitelja i stane tamo gdje mu je mjesto – iza Isusa – da ide njegovim stopama i da ga slijedi kao vjeran učenik.
Proglasivši sebe Isusovim učiteljem, Petar je postao „sablazan” (Mt 16,23). Ovdje je upotrijebljena grčka riječ skandalon (od koje potječe hrvatska riječ skandal), što je naziv za kamen koji strši iz zemlje, kamen o koji se čovjek lako može spotaknuti i pasti. Petar, dakle, od stijene – čvrstog temelja na kojem će Bog podići Crkvu – vrlo brzo postaje kamen spoticanja, odnosno prepreka Isusu na njegovu putu vršenja Očeve volje. I dalje je riječ o istoj osobi, koja je kamen/stijena, ali ona sada bitno drukčije djeluje: dok Petar – Stijena pušta Isusa da upravlja njegovim životom, Petar – kamen spoticanja želi upravljati Isusovim životom jer mu nije „na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mt 16,23; usp. Iz 55,8).
Božja volja i Božja logika
Pavao nas u Poslanici opominje da se to isto ne bi i nama dogodilo: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12,2). Često svoje odluke donosimo na temelju svjetovnih shvaćanja, razmišljamo preplitko i gledamo što je dobro u okvirima vidljivog, odnosno materijalnog. To je jedna od đavlovih zamki: on nas nagovara da pristanemo na grijeh s mišlju da tako spašavamo svoj zemaljski život. Pa onda, na primjer, pristanemo lagati jer se bojimo izgubiti posao; pravimo se da ne vidimo nečiji grijeh jer ne želimo ući u ikakav sukob; zaključimo da se svi oko nas ponašaju na određeni način, pa i mi sebi odlučimo dati malo oduška itd. No grijeh, koliko god malen bio, ne može nikada dovesti do života, nego samo do smrti. Nisu samo grozni diktatori prošloga stoljeća ti koji su uzrokovali smrt desetaka milijuna ljudi nego i svi oni koji su prepoznali njihove laži, ali su se bojali išta reći misleći da će tako sačuvati vlastiti život.
A Isus upozorava: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.” (Mt 16,25). Iako se ovo ponekad odnosi i na naš zemaljski život, Isus prvenstveno smjera na vječni život – onaj koji često doživljavamo više kao bajku nego kao stvarnost koja nas sve čeka ako se budemo ponašali i živjeli prema Isusovu naputku. Nismo ovdje na zemlji zato da odgađamo svoju biološku smrt dokle god možemo, nego zato da mislimo, govorimo i djelujemo u skladu s Božjim zakonom koliko god nas to koštalo, čak i ako nas košta života. Tako je Isus živio. Zato, ako želimo dospjeti tamo gdje je on, i nama valja poći putem križa. Očekivati išta bolje za svoj život, teška je zabluda. Kardinal Sarah to dobro sažima: „Tko se oženi za ovaj svijet, u idućem će biti udovac.” Imajmo na umu da je ovo vidljivo prolazno i polako nestaje te da ćemo svi, bez iznimke, doći pred Božji sud, gdje će nam se suditi po djelima, a ne izgovorima.
Zaključak
Isus učenicima govori o onome što se uskoro ima dogoditi: kaže da ide u Jeruzalem umrijeti, ali i uskrsnuti od mrtvih. No apostoli se ponašaju kao da su čuli samo ovaj prvi dio, o muci i smrti. Kao da su prestali dalje slušati čim su čuli najavu problema. I mi često svoj život promatramo na isti način. Usredotočujemo se na patnju i probleme koje ne uspijevamo riješiti, a zaboravljamo što se nalazi iza toga, ondje gdje naš pogled trenutno ne doseže. Takvo je razmišljanje prirodno našoj tjelesnoj naravi pa nas Pavao upravo zato poziva da obnovimo svoje pameti istinom, znajući da je Božji plan za svakoga od nas uskrsnuće. Dotad će biti muke – nitko nema pravo tvrditi suprotno – ali prije no što počnemo donositi fatalističke zaključke, dopustimo Isusu da dovrši svoj govor, da do kraja ispiše naš život. Ako ostanemo ustrajni i vjerni, kako u velikim tako i u malim stvarima, vidjet ćemo Božju slavu.