Deveta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: Pnz 5,12–15; Ps 81,3–8a.10–11; 2 Kor 4,6–11; Mk 2,23 – 3,6

Uvod

Nastavljamo pratiti kako Isus čini nevjerojatna čuda u narodu, no farizeji, umjesto da se raduju što ozdravlja tolike ljude, to koriste kao izgovor da ga napadnu.

Je li Isus prekršio subotu?

Današnji je evanđeoski ulomak završetak kratkog ciklusa u Markovu evanđelju u kojem se opisuje kako Isus opetovano krši židovske zakone (barem su to farizeji tako protumačili): dira nečistog gubavca, otpušta grijehe, druži se s carinicima, odbija postiti (usp. Mk 1,40 – 2,22) te naposljetku trga klasje i ozdravlja subotom. Svim je ovim epizodama zajednička činjenica da Isus donosi život i spasenje: ozdravlja, oprašta grijehe, vraća u zajednicu, daje hranu… Ipak, farizeji svaki put imaju neki drugi prigovor i razlog zašto to Isus ne bi smio činiti. Danas mu prigovaraju zato što liječi subotom i time krši zapovijed subotnjeg počinka, o kojoj smo slušali u prvom čitanju.

No je li Isus uistinu prekršio propis o suboti, kako ga optužuju? Iz opisa stvaranja svijeta u Knjizi Postanka vidimo da je Bog šest dana stvarao, a sedmoga je dana počinuo, ali to ne znači da sedmoga dana nije ništa radio: Bog je toga dana blagoslovio i posvetio sve stvoreno (usp. Post 2,3). Iz Božjeg blagoslova uvijek izbija život (usp. Ps 65,11). Dakle, iako sedmoga dana Bog ne stvara svijet, on mu daje da živi. Radnje koje Isus čini također su direktno povezane s održavanjem života – zato Isus opominje farizeje da su promašili smisao subote.

U pozadini svega ovoga nalazi se i jedna igra riječi koja je vidljiva u grčkom izvorniku. Naime, grčka riječ za „izliječiti” (grč. therapeuó, u korijenu riječi terapija) potječe od riječi koja označava služenje u hramu. U antici nije bilo bolnica, nego su bolesni odlazili u hramove raznih božanstava na službu (tj. bogoslužje) kako bi ozdravili. S vremenom se ista riječ počela upotrebljavati i za medicinsko liječenje izvan hrama. Stoga, jezično gledano, liječenje u sebi uvijek ima konotaciju bogoslužja, i obrnuto.

Židovska subota nije bila dan kada se baš ništa nije radilo, nego dan rezerviran za bogoslužje: dan kada je čovjek trebao stati, odmoriti se od zemaljskog, propadljivog posla i okrenuti se nebeskim vrijednostima – onima koje jedine donose život. „[T]a vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno” (2 Kor 4,18), govori nam Pavao u Poslanici Korinćanima. Isus napominje: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27), prema tome, Bog nema nikakve koristi od toga što čovjek poštuje subotu – ona je nama ljudima na korist. Stoga možemo zaključiti da Isus nije kršio zapovijed subotnjeg počinka, nego ju je vršio u punom smislu: donosio je ljudima život.

Farizeji krše Zakon

Ako pažljivo čitamo tekst Evanđelja, možemo vidjeti da su farizeji ti koji su kršili zapovijed. Isus ih je upitao: „Je li subotom dopušteno… život spasiti ili pogubiti?” (Mk 3,4), a tekst završava napomenom da su poslije otišli vijećati „kako da ga pogube” (Mk 3, 6). Ako je subotom zabranjen bilo kakav rad, onda je zabranjeno i planiranje ubojstva, zar ne? Da, ali očito ne i za one koji su okorjela srca. Takvo je srce imao i faraon kada nije htio priznati sva čudesa koja je Bog učinio i pustiti narod iz ropstva. Isto tako sada farizeji odbijaju priznati sva Isusova čudesa i pustiti narod da iziđe iz ropstva grijeha.

Čovjek s usahlom rukom

U sinagogi je Isus ozdravio čovjeka s usahlom rukom. Ovaj čovjek predstavlja čovječanstvo koje je u potrazi za Bogom (nalazi se u sinagogi – očito tamo nešto traži), ali se ne uspijeva osloboditi svoje bolesti – grijeha. Isus mu kaže: „Stani na sredinu!” (Mk 3,3). Glagol koji je ovdje preveden riječju „stani” poslije upotrebljava anđeo da bi ženama kod Isusova groba rekao da je on uskrsnuo (Mk 16,5). Dakle, Isus bolesnog, naočigled svima, vraća u život. Time najavljuje svoje poslanje, svrhu s kojom je došao: radi nas ljudi i radi našega spasenja, kako molimo u Vjerovanju.

Zaključak

„Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27) – isto vrijedi i za zapovijed poštovanja dana Gospodnjeg novoga Saveza, a to je nedjelja. I Pavao nam u Poslanici Korinćanima kaže: „A sve je to za vas…” (2 Kor 4,15).

Sjećam se kako je neki bogoslov pričao da ga je, kada je rekao da odlazi u sjemenište, jedan od njegovih prijatelja zabrinuto upitao: „Znači li to da ćeš ti sada svake nedjelje morati ići na misu?” Ako tko misli da mora ići na misu, onda je promašio njezin smisao. Euharistija je Božji dar koji nam omogućuje da živimo. Bez nje umiremo! Na misu ne idemo zato što moramo, nego zato što bez nje ostajemo usahle ruke, odnosno zarobljeni u svojim bolestima, bez nade za neku bolju budućnost.

Zamislite da se netko žali kako ima groznoga liječnika jer mu govori da svaki dan mora jesti da bi živio. Takvi smo mi vjernici kada kukamo protiv Božjih zapovijedi. Isus nije išao protiv Zakona, nego protiv farizejskog pogrešnog shvaćanja toga Zakona: „Moraš, jer je Bog tako zapovjedio.” Želi nas naučiti da počnemo razmišljati na sljedeći način: „Ja to želim, jer je to jedini način da živim život u punini.”