Bez brige, Isus nas hrani
Sedamnaesta nedjelja kroz godinu – B
Čitanja: 2Kr 4,42–44; Ps 145,10–11.15–18; Ef 4,1–6; Iv 6,1–15
Uvod
Sveti Ivan u svojem Evanđelju opisuje nekoliko Isusovih čudesa, no to nisu samo čuda: to su prvenstveno znamenja. Ona upućuju na višu stvarnost koja se u konkretnom događaju otkriva.
Bog hrani narod
Nakon što su Židovi izišli iz Egipta i boravili u pustinji, Bog se poput dobrog oca čudesno brinuo za njih: odjeća im se nije raspadala, iz stijene im je istjecala voda, a s neba im je svakoga dana darivana hrana koju su prozvali manom (usp. Pnz 8,3–5). Od tada u Bibliji imamo motiv Boga koji čudesno hrani izabrani narod, ali i pravedne pojedince. Zato psalmist radosno pjeva: „Trpezu preda mnom prostireš (…) čaša se moja prelijeva“ (Ps 23,5). Izraelov Bog nije udaljeni vladar ili mrzovoljni upravitelj, nego pastir i Otac. On se brine da njegova djeca imaju sve što im je u životu nužno, da život ne provode u tjeskobnoj brizi za sutra, nego u slavljenju nebeskoga Boga koji je odlučio biti tako blizak čovjeku.
Elizej – čovjek Božji
Sliku Boga koji hrani svoj narod mogli smo vidjeti u prvom čitanju dok smo slušali o proroku Elizeju, „čovjeku Božjem“ (2 Kr 4,42) po kojemu Gospodin čudesno hrani pet stotina ljudi. Ta brojka od pet stotina dovoljno je velika da bude dokaz da je riječ o čudu, o Božjoj intervenciji, ali ipak nije dovoljno velika. U kojem smislu? Mojsije je najavio da će Bog nakon njega podići jednog drugog velikog proroka i zapovjedio je narodu da ga sluša kao što bi slušao njega. Taj bi prorok trebao biti velik poput njega, ako ne i veći (usp. Pnz 18,15–19). Bog je po Mojsiju vodio narod, poučavao ga, davao mu zakone i hranio ga. Prorok Elizej činio je brojna čudesa, između ostalog i hranio ljude, ali on ipak nije hranio „silno mnoštvo“ (Iv 6,2) kao što je to Bog činio po Mojsiju. Izraelci su iščekivali nekoga tko će upravo to raditi, nekoga tko će imati Mojsijeve karakteristike.
Na vrhuncu tog iščekivanja pojavljuje se Isus, koji oko sebe okuplja ljude, poučava ih, daje im pravila, a sada ih i čudesno hrani. Ako njegovo čudo usporedimo s Elizejevim, vidimo da Isus četiri puta manjom količinom hrane uspijeva nahraniti deset puta više ljudi. Elizej je bio na glasu kao najveći čudotvorac Staroga zavjeta, ali Isus se pokazuje kao još veći. Zato su svjedoci toga događaja, koji su dobro poznavali Pisma, ispravno zaključili da je Isus onaj „Prorok koji ima doći na svijet” (Iv 6,14) kojega je Mojsije najavio. No čini se da su pogrešno shvatili njegovu poruku.
Bog se brine za ljude
Kada su ljudi vidjeli kako Isus hrani mnoštvo, odlučili su ga zakraljiti. Zašto? Logika je vrlo jednostavna: Isus je imao moć umnažanja hrane, a kralj je onaj tko se brine za narod, dakle, ako Isus postane kralj, više neće biti gladi u zemlji. Ali Isus nije činio čuda, nego znamenja. Poanta nije bila u tome da se ljudi nahrane, nego da se osvjedoče da je Bogu stalo do čovjeka, da se on brine za njega i da mu ništa u životu neće nedostajati ako Bogu dadne povjerenje. Ovdje je Isus to pokazao umnažanjem kruha, a na drugim je mjestima često govorio protiv ljudske gramzivosti i čovjekova patološkog nastojanja da se materijalno osigura. Sjetimo se prispodobe o bogatašu koji je napunio žitnice i sutradan umro (usp. Lk 12,16–21) ili prispodobe o ljiljanima koji se ne brinu ni o čemu, a Bog ih odijeva ljepše od kraljeva (usp. Lk 12,27–28).
Govorimo da je euharistija naša hrana. I nije baš neka hrana, jer nakon nedjeljne mise idemo u svoje domove na obilan nedjeljni ručak, zar ne? Naravno, tu je riječ o duhovnoj hrani. U Crkvi se prvenstveno ostvaruje duhovna dobrobit – spasenje duše i vječni život.
No, mi na misu znamo doći i iz drugih razloga: zbog ugodne glazbe, okupljanja zajednice, zanimljive propovijedi ili jednostavno zato što nam pozitivno djeluje na živce. Takav je bio i mentalitet onih koji su Isusa htjeli zakraljiti jer su od njega imali koristi – istih onih koji su mu okrenuli leđa nakon uhićenja, kada im se činilo da od njega više nemaju koristi. Dok na misi upiremo pogled uokolo i prosuđujemo kvalitetu pjevanja, propovijedi, izgled prostora ili pobožnost ljudi oko sebe, sjetimo se da je ono najbitnije na oltaru: Krist, koji nam daruje nebesku hranu za vječni život.
Zaključak
Bog se brine da imamo sve nužno za život, zna sve što nam je potrebno. No Božja brižljivost nije poziv da razdijelimo svoju ušteđevinu, otkažemo sva osiguranja i prestanemo planirati mjesečnu potrošnju. Ona je poziv da nam Bog bude prvo životno osiguranje, najbolje ulaganje i životni oslonac.
Brinemo se za sutra jer želimo da to sutra bude naše – onakvo kako smo ga sebi zacrtali – no kada živimo svoje planove, ne živimo Božje. Bog nas poziva na čudesnu avanturu kakvu ne možemo ni zamisliti, ali traži da mu se potpuno predamo. Budući da smo većinom „tvrde šije“ (Izl 32,9), polako nas odgaja da naučimo živjeti u potpunom predanju: šalje nam razne neizvjesnosti, kredite i nenadane troškove, nepovoljne događaje i bolesti, ruši naše snove…
Da su ljudi o kojima nam danas Evanđelje govori svi krenuli na put s torbama punim hrane, Isus ih ne bi mogao nahraniti. Hranili bi sami sebe, ali ta hrana ne bi bila čudesna. Zato pustimo malo uzde svojega života i dopustimo Bogu da nas hrani i vodi, dopustimo mu da on bude taj koji će se za nas brinuti.