Četvrta nedjelja došašća – C
Čitanja: Mih 5,1–4a; Ps 80,2ac.3b.15–16.18–19; Heb 10,5–10; Lk 1,39–45

Uvod

Nakon što je anđeo Gabriel navijestio Mariji da će roditi posebno dijete, Marija „pohiti” (Lk 1,39) – isti čas odlazi u posjet svojoj rođakinji Elizabeti. Tri su razloga zašto Marija to čini, tri su svrhe koje i mi trebamo ispuniti ovoga došašća kako bismo se pripremili za Isusov dolazak.

Služenje drugima

Možemo samo zamišljati kako se Marija osjećala nakon navještenja. S jedne strane, doživjela je čudesno iskustvo Boga: ukazao joj se arkanđeo s nevjerojatnom porukom – začela je po Duhu Svetom. Nakon nekog vremena dobit će i biološku potvrdu da sve to nije bio samo san ili privid. Takav događaj treba moći duhovno i mentalno primiti i probaviti! S druge strane, nameće se pitanje što će drugi ljudi reći na to. Što će Josip reći? Nije problem u ogovaranju, nego postoji opasnost da Mariju nepravedno optuže za preljub, za što je propisana smrtna kazna. Njezin je život, dakle, bio ozbiljno ugrožen.

Vidimo da je Marija imala stotinu razloga da se krene baviti svojom situacijom i rješavanjem vlastitih problema, ali nije, nego je odlučila pomoći jednoj drugoj osobi. Anđeo joj je rekao da je njezina rođakinja Elizabeta „u starosti” (Lk 1,26) začela dijete. Riječ za „starost” koja se u ovoj rečenici upotrebljava označava duboku starost kakvu dožive pravednici, a ponekad znači i staračku senilnost. Stoga možemo zaključiti da je Elizabeta imala nekih 70 ili 80 godina kada je zanijela. Danas je prilično teško i otići na misu u toj dobi, a kamoli iznijeti trudnoću. Nakon svega što je anđeo rekao Mariji, njezina je prva misao: „Elizabeti je teško, moram joj pomoći.” Ona svoje brige i probleme ostavlja po strani i juri služiti drugome. To je prvi Marijin motiv za posjet Elizabeti – služenje.

Slavljenje u zajednici

Svatko je od nas imao nekakvo vjersko iskustvo, barem neki čudesni znak Božje prisutnosti i djelovanja u svome životu. Predivno je kada se takvo što dogodi. Tada, u znak zahvalnosti, prvo poželimo podati Bogu slavu, međutim, naše je slavlje potpuno tek onda kada se odvija u zajedništvu s drugim vjernicima, s onima koji donekle razumiju naše iskustvo. Zato Marija, došavši k Elizabeti, najprije stane slaviti Boga: „Veliča duša moja Gospodina… jer velika mi djela učini Svesilni…” (Lk 1,46.49a). Mogla je Marija taj hvalospjev izreći i kod kuće, čim je anđeo otišao, no ona je otišla Elizabeti kako bi Boga slavila u zajednici.

Crkva je od samoga početka „zajednički”(Dj 2,46) hvalila Boga. Ovih dana često susrećem ljude koji ne idu redovito na nedjeljnu misu i koji se, kada se potegne to pitanje, opravdavaju da kod kuće redovito mole. Lijepo je i korisno moliti kod kuće, ali vjera se u punini živi tek u zajednici; Boga se u punini slavi tek u zajednici vjernika, u crkvi na svetoj misi.

Dante u 18. pjevanju svoga Čistilišta piše da je ondje vidio ljude koji trče ukrug i citiraju današnje evanđelje: „Marija pohiti u gorje”, a zatim nastavljaju: „Brzo, brzo, da se ne gubi vrijeme poradi slabe ljubavi!” Iako ovdje pjesnik govori o kazni za one koji su za života bili lijeni za stjecanje duhovnih dobara, istovremeno nam otkriva da je u srži duhovne lijenosti slaba ljubav prema Bogu. Tko Boga voli, ne može stati na kućnoj molitvi, nego će pohitati i na euharistiju.

Rast u vjeri

Treći je motiv Marijina pohoda osobni rast i ohrabrenje u vjeri. Anđeo joj je rekao da je Elizabeta, prozvana nerotkinjom, već šest mjeseci trudna: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!” (Lk 1,37). Svi u teoriji znamo da je Bog svemoguć i da nema problema što ga on ne može ukloniti, no u praksi često pokleknemo na tom planu. Čudesa su velika stvar za našu vjeru. Isus je činio čuda, ali ne samo zato da dokaže da je Bog nego i zato da ohrabri ljude da ustraju. Kada vidimo i doživimo čudo ili makar čujemo za neko čudo koje se dogodilo, zahvaća nas oduševljenje, naša vjera raste, dobivamo neki polet s kojim se lakše podnose životne teškoće. Naravno, to ne smije biti sav sadržaj naše vjere, ali sigurno pomaže. Dakle, ako je starica Elizabeta začela i ako će uspješno roditi zdravo dijete, to je zaista čudesan događaj, i Marija odlazi Elizabeti da vlastitim očima vidi Božje čudo. Ondje se osvjedočila da Bogu ništa nije nemoguće te dobila polet i snagu za ustrajnost u vremenima briga i nevolja koje su je tek čekale.

Zaključak

Ovo su tri razloga zašto je Marija pošla k Elizabeti, ali i tri poticaja za nas. Oni nam govore kako bismo se i mi trebali pripremati za Isusov dolazak: služeći drugima, slaveći Boga u zajednici i rastući u vjeri. Nismo li upravo to radili tijekom ovoga došašća sudjelujući u raznim karitativnim akcijama, dolazeći na zornice i odlazeći na ispovijed?

Važno je, međutim, spomenuti još jednu činjenicu, koja se tiče zemljopisa. Marija je živjela u Nazaretu, u Galileji. Galileja je vrlo pitom kraj na sjeveru Izraela, pun zelenila, plodnih dolina, jezera i rijeka. Elizabeta je pak živjela u judejskom gorju, predjelu koji izgleda puno grublje: ondje su stijene, nisko raslinje, pusta, suha područja. Marija je otišla iz lijepa i ugodna kraja u jedan vrlo surov i negostoljubiv, no jedino je tamo mogla naći Elizabetu, jedino je tamo mogla služiti, slaviti Boga i rasti u vjeri.

Isto vrijedi i za naš duhovni život. Pitamo se: „Zašto ovo nije moglo biti malo lakše? Zašto mi je život morao biti baš toliko kompliciran? Zar mi Bog nije mogao priuštiti barem jednu nevolju manje?” Mogao je, naravno, on je svemoguć, ali za nas su nevolje, teškoće i pustinja jedini put do Isusa. Ni Marija, koja je bila bez grijeha, nije bila toga pošteđena; ni Isus nije bio toga pošteđen. Umjesto da se žalimo kako nam je teško, budimo radije zahvalni što smo dobili povlaštenu priliku da postanemo sličniji Mariji i Isusu te tako rastemo u svojoj vjeri. Umjesto da se pitamo zašto ovo ili ono, radije molimo Boga za snagu i ustrajnost da poput Marije možemo reći: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38; usp. Heb 10,7).