VIII. tjedan kroz godinu – petak
Čitanja: 1Pt 4,7–13; Ps 96, 10–13; Mk 11,11–25

Uvod

Evanđelje nam donosi opis izgona trgovaca iz Hrama, uokviren izvještajem o proklinjanju smokve. Takva struktura sugerira da ova dva događaja moramo tumačiti zajedno.

Hram koji ne donosi plod

Ono što Isus radi sa smokvom zove se proročka gesta. Postoje i drugi primjeri takvih gesta: Jeremija razbija posudu (Jer 19,11), Ezekiel jede svitak (Ez 3,1) a Hošea se ženi bludnicom (Hoš 1,2). Sve te radnje djeluju neobično, no njihova je svrha odaslati određenu poruku. Tako Isus proklinje smokvu kako bi najavio sudbinu koja će uskoro zadesiti Hram.

Naime, lisnata smokva bez ploda predstavlja život usmjeren samo na sebe. Iako izvana izgleda kao da je sve u redu – ima bogato lišće, zdravo stablo i korijen – smokva ne čini ono što joj je svrha: ne donosi plodove. Slično je i s Hramom, koji naizgled odlično funkcionira: prepun je hodočasnika, neprestano se prinose žrtve, pjevaju se pjesme, sve je divno i krasno. No, nema plodova: nema ni obraćenja ni iskrena susreta s Bogom.

Svrha židovskog bogoslužja i cijeloga sustava žrtvovanja bila je omogućiti grešnom čovjeku pomirbu s Bogom i obnovu zajedništva s njime. Umjesto toga Hram je postao mjesto trgovine, prema načelu: „Nema veze ako griješim jer poslije mogu prinijeti žrtvu i sve će biti u redu.” To je razlog zašto Isus oštro reagira. Izraz „pećina razbojnička”, koji pritom upotrebljava, potječe od proroka Jeremije (usp. Jr 7,11). On je kritizirao potpuno isti mentalitet naroda svoga vremena: „Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u domu ovome koji nosi moje ime i govorite: ‘Spašeni smo!’… Zar je dom ovaj, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina razbojnička?” (Jr 7,9–11). Svi su Židovi vrlo dobro znali na što se odnosi taj izraz. Važno je primijeti da pećina nije mjesto zločina, nego sklonište razbojnika.

U Evanđelju nadalje piše da je Isus istjerao „one koji su prodavali i kupovali u Hramu” (Mk 11,15), no ne piše što su ti ljudi prodavali ili kupovali. Stoga shvaćamo da je i taj čin proročka gesta. Samo trgovanje žrtvenim životinjama nije bilo toliko problematično koliko trgovački mentalitet onih koji su mislili da mogu kupiti oproštenje grijeha. Sjetimo se, pećina razbojnička je sklonište. Na taj način, umjesto da bude Dom molitve, Hram je postao tržnica duhovnih dobara i, ako ćemo posuvremeniti spomenuti biblijski izraz, utočište hulja (usp. Mk 11,17).

Propast Hrama

Takav hram ne služi svojoj svrsi: iako ima prekrasne listove (lijepe zidine, brojne hodočasnike, velik broj žrtava…), nema plodova (obraćenje i susret s Bogom).

Primijetimo još jedan detalj: Isus je na smokvi tražio plodove u doba kad „ne bijaše vrijeme smokvama” (Mk 11,13) i svejedno ju je prokleo kad ih nije našao. Hram se pak nalazio u jeku priprema za proslavu Pashe – mogli bismo reći, na vrhuncu liturgijske godine. Dakle, ako Isus proklinje smokvu koja izvan redovitog vremena ne donosi plodove, što će se tek dogoditi s Hramom, koji ni za najveći blagdan ne služi svojoj svrsi? Još će gore propasti!

Kako ne upasti u isti, trgovački mentalitet?

Evanđeoski odlomak završava jednom važnom opaskom: „otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš koji je na nebesima otpusti vaše prijestupke” (Mk 11,25). Često je zadnji redak ključan za tumačenje nekog biblijskog teksta, pa tako ni današnji odlomak nije iznimka. On upozorava na opasnost: kršćanska se vjera vrlo lako može pretvoriti u trgovinu. Može se pojaviti ovakvo razmišljanje: „Bitno je primiti sakramente, nedjeljom ići na misu, ali dalje me ne diraj.”

Postoji i druga krajnost takvog mentaliteta, koja je mnogo suptilnija. U nju zapadamo kada živimo paralizirani strahom od pogreške ili Božje odmazde, kada se svojim ponašanjem neprestano trudimo dodvoriti Bogu, a svaku nevolju doživljavamo kao kaznu.

Nažalost, vjeru često shvaćamo kao nekakav mehanizam po kojemu svijet funkcionira, pa tražimo načine kako ga okrenuti u svoju korist. Tada idemo uokolo tražeći recept za izlaz iz svojih nevolja, no recepata nema, a nema ni čarobne molitve koja rješava probleme. Takav stav nužno vodi u razočaranje: „Sve činim ispravno, igram po svim pravilima, a događa mi se zlo. Očito je Bog lopov, jer ja svoj dio ugovora odrađujem, a on svoj dio ne želi.” To je toliko krivo i žalosno shvaćanje! Istina je nešto puno ljepše, puno bolje: vjera nije hladni mehanizam koji trebam prokljuviti, nego susret; nije igranje po pravilima ili ispunjavanje uvjeta, nego odnos.

Zato Isus upozorava da je potrebno opraštati: to je suprotnost i lijek ovom trgovačko-mehanicističkom mentalitetu. Oprostiti znači odustati od potraživanja onoga na što imam pravo. U praštanju nema računice, profita; nema mogućnosti kontrole ili predviđanja. Ono ide protiv svih trgovačkih pravila.

Tko površno čita, taj će i u navedenoj Isusovoj rečenici vidjeti trgovinu: „otpustite… da i vama Otac vaš… otpusti vaše prijestupke” (Mk 11,25). No Bog ne uvjetuje svoje oproštenje – on nam je već oprostio. Ipak, kao što čovjek stisnute šake ne može primiti dar, tako ni srce stisnuto u nepraštanju ne može od Boga primiti ono što mu se već daruje. Opraštanje je čisti čin ljubavi, darivanje bez koristi. Opraštajući, mi se ponašamo poput Boga, mijenjamo mentalitet, otvaramo svoje stisnuto srce i postajemo sposobni ući u zajedništvo s njime.

Zaključak

Petar to nije razumio kada mu je rečeno, no poslije jest: našavši se u situaciji u kojoj je zatajio Isusa kako bi spasio vlastiti život, shvatio je da je postao poput trgovca. Otprilike 30 godina nakon svih tih događaja napisao je poslanicu koje smo dio danas čuli u prvom čitanju. U njemu je sažeo sve ovo o čemu smo govorili. Poziva nas na molitvu i na ljubav koja pokriva grijehe; poziva nas da, za razliku od korumpiranog hramskog svećenstva, ne budemo trgovci duhovnim dobrima, nego dobri upravitelji: trgovac prodaje radi sebe, a dobar upravitelj služi radi drugoga. Upravo takva Crkva, takvi kršćani, preživjet će bilo kakve nedaće, pa i „svršetak svega” (1 Pt 4,7).

Bog nas sigurno neće pitati kolikim smo se lišćem okitili – koliko smo misa pohodili i pobožnosti izvršili – nego će gledati ima li ispod tog lišća plodova. Jesmo li iz svojega srca protjerali onoga proračunatog trgovca koji važe svaku misao i pita: „A kakve koristi ja imam od toga?” Dopuštamo li da nama upravlja nerazumni strah koji od vjere pravi popis dugova i obveza?

Opraštanje nije samo čin otpuštanja tuđih dugova: to je način života u kojem ne važemo, nego služimo; ne mjerimo, nego činimo; ne trgujemo, nego ljubimo.