Izlazak iz Egipta
Uvod
U Knjizi Postanka pratili smo kako je Bog nizom obiteljskih saveza polako širio svoju obitelj, od prvog bračnog para na početku knjige do omanjeg plemena na kraju. Na početku Knjige Izlaska, 400 godina nakon dolaska Jakovljevih sinova u Egipat, vidimo da je od Abrahamovih potomaka nastao brojan narod. Idući obiteljski savez koji će Bog sklopiti s ljudima jest onaj na Sinaju, s Mojsijem. Taj je savez ujedno središte Staroga zavjeta i temelj židovske vjere i nacije.
Židovi su biblijske knjige nazivali prema njihovoj prvoj rečenici. Tako su Knjigu Postanka nazvali „U početku” (hebr. berešit), a Knjigu Izlaska „Imena” (hebr. šemot) ili „Knjiga imena”, po njezinim početnim riječima: „Ovo su imena…” (Izl 1,1). Knjiga je podijeljena na dva dijela: prvi dio, Izl 1 – 18, govori o procesu izlaska iz Egipta, a Izl 19 – 40 govori o sklapanju sinajskog Saveza.
Nevolje Hebreja u Egiptu
Tijekom 400 godina boravka u Egiptu Izraelci su se namnožili i „napučili zemlju” (Izl 1,7), što je aluzija na Božju zapovijed ljudima da se plode i množe (usp. Post 1,28; 9,1.7). Poruka je jasna: Izraelci su slijedili Božju zapovijed pa ih je Bog blagoslivljao – i njih i zemlju u kojoj su boravili. No faraon to tako ne tumači. On Izrael vidi kao prijetnju, a ne blagoslov: on „nije poznavao Josipa” (Izl 1,8). Već smo spomenuli da se glagol poznavati (hebr. jada) odnosi na savez. Faraon je zasigurno imao informacije o prošlim događajima, ali je odbijao priznati Josipove zasluge i povlastice koje mu je prethodni vladar dao (usp. Post 47,5s). On poništava dogovor koji je vladao između Egipta i Izraela te odlučuje porobiti Židove. Naposljetku naređuje ubijanje sve njihove muške djece (usp. Izl 1,16.22). Iz perspektive okrutnog diktatora ovo je bio mudar potez: ženska djeca ne mogu nasljeđivati zemlju, što znači da bi nakon nekoliko generacija sva zemlja pripala Egipćanima, a Hebreji bi kao narod nestali. Primijetimo ovdje da imena Šifre i Pue, dviju običnih babica, ostaju zapisana (usp. Post 1,15), dok se ime velikog faraona uopće ne spominje – ono je izbrisano iz povijesti, obeščašćeno.
U to se vrijeme rodio Mojsije. Majka ga stavlja u košaru od trstike i ostavlja na obali rijeke. Hebrejska riječ za košaricu ista je riječ koja se upotrebljava za opis Noine arke (usp. Post 6,14), što je znakovito jer se ova riječ u Starome zavjetu spominje jedino na ta dva mjesta. Faraonova kći nalazi dijete i daje mu ime koje doslovno znači „izvučen iz vode” (usp. Post 2,10) te tako nesvjesno najavljuje njegovo životno poslanje: on će kroz vodu svoj narod izbaviti od smrti. No stvari ne započinju dobro. Mojsije također, poput Abrahama, pokušava ostvariti Božji plan svojim snagama i svojom snalažljivošću: ubija Egipćanina koji je zlostavljao njegova sunarodnjaka (usp. Izl 2,12). Zatim poput Jakova zbog svojih nedjela mora bježati na istok, gdje pored zdenca upoznaje buduću ženu i nastanjuje se kod njezine obitelji (usp. Post 29,1–30; Izl 2,16–22). U ovih nekoliko redaka koji govore o Mojsijevoj mladosti, uočavamo jasne poveznice s Noom, Abrahamom i Jakovom. Poruka je jasna: Bog planira s Mojsijem nastaviti ostvarivati svoj plan spasenja.
Bog se sjeća saveza
Idući je korak prema ostvarenju toga plana Božja objava Mojsiju u gorućem grmu (usp. Izl 3,1 – 4,17). Izrael je vapio za pomoć, no glavni motiv Božjeg djelovanja nije želja za olakšavanjem njegove patnje, nego vjernost sklopljenom savezu: Bog govori da se sjetio (hebr. zakar) „svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom” (Izl 2,24), kao što se prije bio sjetio Noe (usp. Post 8,1). Djelo koje će Bog po Mojsiju učiniti s izraelskim narodom nastavak je ispunjavanja obećanja što ih je dao Abrahamu, odnosno razvoj njegova plana za spasenje čovječanstva. Zato se Bog Mojsiju objavljuje kao „Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“ (Izl 3,6.15; usp. Izl 6,2–8). Zanimljivo, nema dokaza da bi u ijednoj drugoj religiji Bog sklopio savez s nekim narodom, tj. da bi se obvezao zakletvom. Bogovi drugih religija djeluju slobodno, prema svojim prohtjevima, a jedino židovski (odnosno kršćanski) Bog sebe na ovaj način obvezuje, i to u korist čovjeka.
U objavi u gorućem grmu trebamo primijetiti još nekoliko bitnih elemenata u kojima Bog otkriva kako će spasiti palo čovječanstvo. Ovdje nailazimo na prvo spominjanje riječi „sveto” (hebr. kadoš) nakon što je Bog blagoslovio i posvetio sedmi dan (usp. Post 2,3; Izl 3,5). Poslije pada prvih ljudi zemlja je prestala biti sveta i postala je prokleta (usp. Post 3,17). Riječ svet doslovno znači ‘odvojen’. Budući da Bog prebiva na svetom mjestu, a ne na prokletoj zemlji, on je od svijeta odvojen, on je drukčiji. Njegov je plan posvetiti i očistiti određeni dio zemlje, napraviti mjesto na kojem bi mogao prebivati. To će mjesto biti drukčije, posebno, odvojeno od ostatka svijeta; mjesto susreta Boga i čovjeka, mjesto obnove edenskog zajedništva kakvo je postojalo na početku. Tome je mjestu svojstveno da se u njegovoj blizini ne smije naći ništa što sadrži tragove smrti, jer je Bog izvor života i svetosti, a smrt je posljedica grijeha. Zato Bog najprije naređuje Mojsiju da izuje kožne sandale, jer koža potječe od mrtve životinje (usp. Izl 3,5). Zatim Mojsiju daje poslanje da izvede narod iz Egipta kako bi mu mogao prinijeti žrtvu, čime naznačuje ono što će poslije biti kodificirano sinajskim Savezom: posvećenje svijeta, odnosno Božje uprisutnjenje, ostvarit će se kroz ispravno bogoštovlje (usp. Izl 3,12.18).
Vrhunac Božje objave u gorućem grmu svakako je objava Božjeg imena (usp. Izl 3,13–15). To je ime koje mi danas čitamo kao Jahve, no Židovi ga nikada nisu izgovarali: umjesto ovog imena govorili su Gospodin (hebr. Adonai), a zapisivali su ga u obliku svetog tetragrama – JHVH. Čak se i u grčkom prijevodu Svetog pisma, tzv. Septuaginti, u starijim prijepisima ovaj tetragam zapisuje izvornim hebrejskim slovima, dok se u novijim prijepisima zamjenjuje grčkom riječi Kyrios, što znači ‘Gospodin’. Kršćani su od samoga početka slijedili ovu židovsku tradiciju, stoga se Božje ime zapisivalo kao Kyrios ili Adonai, a u latinskim tekstovima kao Dominus. U reformaciji se posebno naglašavalo proučavanje izvornih tekstova, pa se u protestantskim prijevodima od 16. stoljeća nadalje počinje upotrebljavati netočan izraz Jehovah (odnosno Jehova), koji je nastao umetanjem pogrešnih samoglasnika između suglasnika tetragrama. Novija su istraživanja dovela do toga da se u gotovo svim suvremenim prijevodima, ako se ne zamjenjuje riječju Gospodin, sveti tetragam zapisuje kao Jahveh, tj. Jahve (jer se ‘h’ na kraju hebrejske riječi ne izgovara). U hrvatskim prijevodima umjesto JHVH stoji Gospodin, što je za liturgijske tekstove ostalo pravilo sve do danas. No u prijevodu Biblije iz 1968. godine, tzv. Zagrebačkoj Bibliji, upotrebljava se ime Jahve. Godine 2008. Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata donijela je smjernice u kojima ističe da se tetragram JHVH u liturgiji ne izgovara, dok ga u biblijskim tekstovima namijenjenim liturgijskoj upotrebi treba prevoditi riječju Gospodin.
No posvetimo se temi značenja tog imena. Bog na pitanje o svom imenu odgovora: „Ja sam koji jesam” (usp. Izl 3,14), te na taj način, iako jest dao svojevrsno ime, Mojsiju ipak odbija dati jasan odgovor, slično kao nekoć Jakovu (usp. Post 32,20). No i iz tog zagonetnog odgovora ipak ponešto možemo otkriti. U korijenu svetog tetragrama nalazi se hebrejski glagol biti: osnovna je odlika Boga postojanje. Filozofija će poslije razviti misao da Bog nije tek najviše biće u hijerarhiji svih bića. Ne, on nije biće; on je bitak – osnovica svega što postoji, a sve što postoji ima udjela u njemu jer postoji. On nije samo kronološki uzrok svekolikog postojanja nego i osnovica po kojoj sve postoji (usp. Iv 1,3).
To što je Božje ime izvedeno iz glagola biti, određuje i opisuje odnos koji Bog ima s Izraelom: on je Bog koji će biti sa svojim narodom, koji će boraviti s njime. Tako nam njegovo ime otkriva Boga kao prisutnog te nam, iako nije pravo ime (u smislu da ne otkriva sve), ipak omogućava da ga zazovemo i uđemo u odnos s njime.
No je li ova objava Božjeg imena bila novost za Izraelce? Nije li ono već upotrebljavano u Knjizi Postanka? Možda je tu riječ o kasnijoj redakciji, a možda je ovo ime zaista bilo poznato od postanka svijeta, ali su ga Izraelci u Egiptu zaboravili pa im ga je bilo potrebno ponovno otkriti. Kako god bilo, ovom se objavom produbljuje značenje Božjega imena: Bog Izraelcima daje dodatna pojašnjenja i još im više otkriva svoju nutrinu.
Sažimajući rečeno, iz Božje objave u gorućem grmu saznajemo da njegov plan spasenja uključuje posvećenje putem bogoštovlja, kojemu je cilj da Bog opet boravi među ljudima, da bude s njima.
Mojsije pred faraonom
Gospodin šalje Mojsija da pred faraonom zahtijeva puštanje Izraela kako bi narod u pustinji mogao iskazati štovanje svojemu Bogu. Pritom Bog izjavljuje: „Izrael je moj prvorođenac” (Izl 4,22). Ulogom Izraela kao Božjeg prvorođenca više ćemo se baviti poslije, u tumačenju druge polovice Knjige Izlaska. Sada je važno uočiti da Bog cijeli narod naziva svojim sinom. Božja je obitelj, dakle, narasla od prvog bračnog para do cijelog naroda. Usput saznajemo nešto i o Mojsiju: sin mu nije bio obrezan (usp. r. 25). Očito je u midjanskoj zemlji zaboravio na obaveze iz saveza koji je Bog sklopio s Abrahamom (usp. Post 17,11), no Bog svoja obećanja nije zaboravio (usp. Izl 6,5). Ako je takvo stanje s Mojsijem, pitanje je u kakvom su stanju ostali Izraelci te hoće li biti voljni i sposobni odgovoriti na Božji poziv.
Faraon, naravno, odbija pustiti Izraela da iskaže štovanje svojem pustinjskom bogu (usp. Izl 5,1–2). A zašto i bi? Prema njegovu shvaćanju, očito je to neki slabašan bog, jer inače ne bi dopustio da njegov narod zapadne u tolike nevolje i da postane roblje. Primijetimo da Mojsije od faraona ne traži da Izrael trajno napusti Egipat, već samo da ode iskazati štovanje svojemu bogu. U središtu je njihova sukoba pitanje bogoštovlja, odnosno pitanje tko je jači: Gospodin ili egipatska božanstva? Stoga Bog počinje demonstrirati svoju nadmoć čineći razna čudesa, kako bi pokazao da on nije nekakav slabašan bog, nego suveren vladar nad svim stvorenjem. Iako se uvriježilo govoriti o egipatskim zlima ili pošastima, Biblija jasno govori o znakovima i čudesima (usp. Izl 7,3), a tek se pomor prvorođenaca naziva riječju pošast, odnosno „nedaćom” (Izl 11,1). Njihova primarna svrha nije kažnjavanje: kao i sva Božja znamenja, i ova ukazuju na višu stvarnost.
Egipćani su bili poznati po divinizaciji prirode te štovanju raznih prirodnih elemenata i pojava. Bog odlučuje prokazati sva ta lažna božanstva. Zato svako od izvedenih čuda predstavlja obračun s nekim od egipatskih idola. Pred očima Izraelaca i Egipćana odvija se tzv. borba bogova – teomahija. Prvo je čudo pretvaranje Aronova štapa u zmiju (usp. Izl 7,8–12). Zapravo je izvorna hebrejska riječ za ono u što se štap pretvorio malo šireg značenja: odnosi se na zmaja ili morsku grdosiju, i zato slobodno možemo reći da označava krokodila, pogotovo imajući u vidu da je egipatski bog Sobek bio prikazivan kao krokodil koji guta sve pred sobom (usp. Ez 29,3). Sada pak Gospodinov krokodil guta one egipatskih vračara. Hapi, bog Nila, posramljen je tako što je moćna velika rijeka, koja predstavlja izvor plodnosti i života, pretvorena u krv, a sve su životinje u njoj pocrkale (usp. Izl 7,14–21). Božanstva koja su Egipćani smatrali izvorom života, kao što su Heket, Apis i Hator – bogovi plodnosti koji se prikazuju kao žaba, bik i krava – zbog najezda i pomora postaju izvor užasa (usp. Izl 8,1–10) i potpuno su nemoćni pred Bogom Izraelaca (usp. Izl 9,1– 6). Bog sunca Ra pobijeđen je tamom (usp. Izl 10,21–23), dok se Geb, bog zemlje zadužen za plodnost, pokazuje potpuno ništavnim kad Aron zemljani prah pretvori u komarce koji prekriju cijeli Egipat (usp. Izl 8,12–14), a tuča i skakavci unište njegova polja (usp. Izl 9,13–26; 10,1–15). Ni Božica zdravlja Sekhmet ne uspijeva zaštititi Egipćane od čireva (usp. Izl 9, 8–12), kao ni čitava plejada drugih božanstava – zaštitnika ovoga ili onoga – jer se svi do jednoga pokazuju potpuno nemoćnima pred Izraelovim Bogom. Posljednje je čudo prije Izlaska smrt prvorođenaca. Ono je obračun s političkim silnikom, faraonom, koji je bio smatran božanstvom, a njegovi su sinovi u prigodnim javnim procesijama bili pobožanstvenjivani. Ovakvo teomahijsko tumačenje navedenih čuda potvrđuje i samo Pismo, koje svjedoči da Gospodin na taj način kažnjava egipatska božanstva (usp. Izl 12,12) i nad njima vrši pravdu (usp. Br 33,4).
No Bog ne želi propast Egipćana, nego njihovo obraćenje, kao i obraćenje svakoga čovjeka. Faraon Boga ne poznaje (hebr. jada; usp. Izl 5,2), stoga Bog čini znamenja. Ne čini ih zato da pokaže koliko je moćan, nego zato da faraon spozna (hebr. jada) Gospodina (usp. Izl 7,17) te da nakon njega i cijela zemlja poda hvalu Božjem imenu (usp. Izl 9,16). Pretvaranje rijeke Nil u krv trebalo je podsjetiti Egipćane na veliko zlo koje su oni činili Izraelcima utapajući njihovu djecu u toj rijeci. To ih je sjećanje trebalo potaknuti na pokajanje i obraćenje. Knjiga Mudrosti tumači da je, iako su Egipćani zaslužili smrt zbog svojih opačina, Bog prema njima bio izrazito milostiv jer ih je, čineći čuda, strpljivo opominjao kako bi im dao mnogo prilika za obraćenje (usp. Mudr 11,5–26). Nakon svakog čuda Mojsije je dolazio pred faraona i davao mu priliku da se predomisli, no njegovo je srce svaki put postajalo sve tvrđe. Nakon prvih pet čuda on je već toliko otvrdnuo da je došao do točke bez povratka, do stanja u kojem za obraćenje više nema nikakve volje. Poslije toga svaki ga sljedeći Božji potez čini samo još tvrđim, što ga vodi u svjesno samouništenje i pokreće događaje koji će Božji narod naposljetku izbaviti iz njegovih ruku. Iako u Svetom pismu za posljednjih pet čuda piše da je Bog otvrdnuo srce faraonu (Izl 9,12.35; 10,1.20.27), ovo ne treba shvatiti u smislu da Bog sprečava njegovo obraćenje. Naprotiv, Bog želi faraonovo obraćenje. No on je već toliko potonuo u grijeh da Bog sada samo djeluje kao katalizator, ubrzavajući njegovu propast kako bi oslobodio svoj narod. Egipćane stiže zlo koje su oni bili namijenili Izraelcima (usp. Izl 4,22s).
Faraon zapravo ne želi pustiti Izraela da iskaže štovanje (hebr. avad) Bogu i tako ga spozna (hebr. jada) zato što želi da narod služi (hebr. avad) samo njemu. U hebrejskom jeziku ista riječ (avad) ima dva značenja: ‘štovati’ i ‘služiti’. Kroz cijeli izvještaj pratimo ovu igru riječi: koga će Izrael štovati, odnosno kome će služiti – Bogu ili faraonu? Važno je ovdje uočiti i to da je faraon u jednom trenutku dopustio Izraelcima da žrtvuju u Egiptu, ali su oni tu mogućnost odbili jer njihovo žrtvovanje uključuje ubijanje egipatskih svetih životinja, što bi izazvalo snažan revolt Egipćana (usp. Izl 8,21–23). Sve nam ovo potvrđuje da je srž sukoba, kao što je već rečeno, bilo pitanje ispravnog bogoslužja i štovanja pravoga Boga. Stoga svrha Izraelova izlaska iz Egipta nije tek izbavljenje naroda od nehumanog izrabljivanja, nego prvenstveno izbavljenje od idolatrije i osposobljavanje za ispravno bogoslužje kako bi narod u liturgiji mogao susresti Boga i obnoviti edensko zajedništvo s njime. To je Božji plan! Čudesa nisu bila namijenjena samo Egipćanima već i Izraelcima: po njima su i oni trebali spoznati da su egipatski bogovi ništavni te da je Gospodin jedini Bog (usp. Izl 14,31). Zato Izlazak slobodno možemo, osim spasenjskim, nazvati i Božjim evangelizacijskim djelom.
Pasha
Prije nego što će izazvati pomor prvorođenaca u Egiptu, Bog Izraelcima daje upute kako da izbjegnu smrt: dan prije trebaju zaklati janje bez mane i njegovom krvlju namazati dovratnike i nadvratnike svojih kuća (usp. Izl 12,1–13). Nakon toga čitamo o propisima za slavljenje blagdana Pashe i Beskvasnih kruhova, dana u kojima se Izraelci svake godine trebaju prisjećati ovih događaja. Sama riječ Pasha znači ‘prijelaz’, a označava novo vrijeme i novu povijest (usp. r. 2), novi početak u odnosu s Gospodinom. Primijetimo također da su Izraelci desetoga dana u mjesecu trebali nabaviti janje, ali su morali čekati četiri dana da bi ga blagovali (usp. r. 3.6). Ako znamo da oporavak odrasle osobe poslije obrezanja traje četiri dana, možemo zaključiti da mnogi od njih još uvijek nisu bili obrezani. Po tome opet vidimo koliko su Izraelci malo držali do saveza s Bogom. Činjenica da su svi koji svetkuju Pashu morali biti obrezani (usp. r. 48), govori nam da je Pasha nastavak ostvarivanja obećanja koja je Bog dao Abrahamu. Bog inzistira da se narod drži svojih obaveza iz saveza jer je to jedini način da bude slobodan od grijeha i postane dio njegove obitelji.
Za Pashu je rečeno da je ona „spomen-dan” (Izl 12,14; korijen je hebr. riječ zakar). Svrha je toga blagdana da narod redovito doziva u sjećanje Božja djela iz povijesti spasenja kako ne bi opet zaboravio na savez koji je sklopio s Gospodinom (Izl 12,26s; 13,3.8–10.14–16). Ovaj spomen-dan nije puko sjećanje ili metoda nametanja vjerskih propisa, nego svojevrsna obnova saveza s Bogom i sudioništvo u njemu. Ta se logika poslije proširuje i na ostale židovske blagdane. Nadograđujući ovo temeljno shvaćanje, Isus Krist na posljednjoj večeri, vršeći pashalni spomen-čin, ustanovljuje jedan drugi obred za koji naređuje učenicima da ga čine njemu „na spomen” (Lk 22,19). Židovsko poimanje blagdana kao „spomen-dana” u temeljima je kršćanskog shvaćanja liturgije.
Blagdan Pashe, koji je vezan za događaj Izlaska, ključan je za razumijevanje ostatka Staroga zavjeta, ali i onoga što se dogodilo u Novom zavjetu – žrtve Isusa Krista. Od prvih dana Crkva Isusovo razapinjanje i uskrsnuće razumijeva kao Gospodinovu pashu, a slavlje euharistije kao spomen na drugi Izlazak. Zato se Isusa naziva Jaganjcem Božjim (usp. Iv 1,29; 1 Pt 1,19; Otk 19,9): Kristova žrtva naša je pasha (usp. 1 Kor 5,7), kojom su prvorođeni Božji sinovi i kćeri otkupljeni i oslobođeni iz zatočeništva i ropstva grijehu. Puno je sličnosti između pashalnog janjeta i Isusa, što nam govori da je Izlazak ključan za tumačenje Kristove žrtve: ona se odvija u isto vrijeme (usp. Iv 19,14); upotrebljava se namočena izopova trska (usp. Izl 12,22; Iv 19,29); krv žrtvovanog janjeta spašava živote; i jaganjci i Krist bili su bez mane i bez slomljene kosti (usp. Izl 12,46; Iv 19,33), a umirali su da bi Božji izabranici mogli živjeti.
Vjerujem da nitko ne može čitati ovaj izvještaj a da ne postavi pitanje: „Kakav je to Bog koji je mogao ubiti potpuno nevinu djecu?” Odgovor na to pitanje glasi: „On to čini iz ljubavi.” Bog je mogao uništiti sve Egipćane zbog zlodjela koja su činili Izabranom narodu, no odlučio im je davati znakove ne bi li se obratili. Faraonovo je tvrdokorno srce presudilo egipatskim prvorođencima, a ne Bog. Također, ta djeca umiru samo biološkom smrću. Onome tko vjeruje da je vidljiva stvarnost sve što postoji, ovaj događaj djeluje tragično, no postoji još jedna smrt – ona nadnaravna, puno gora od biološke – a prvorođenci Egipta umiru kako bi Bog mogao ostvariti svoj plan dokidanja nadnaravne smrti cijeloga čovječanstva. Ako se već postavlja ovo pitanje, kako to da se češće ne postavlja puno skandaloznije pitanje: „A kakvi su to ljudi koji su mogli ubiti potpuno nevinog Boga?” Smrt nevinih egipatskih prvorođenaca, koja je donijela slobodu Izabranom narodu, najava je smrti Božjega nevinog prvorođenca, koja je Božjem narodu donijela slobodu od grijeha i smrti.
Prijelaz preko mora
Nakon pomora prvorođenaca faraon napokon pušta narod da ode štovati svoga Boga, no ne zadugo: opet se predomislio pa Bog mora izvesti još jedno čudo ne bi li zauvijek zaustavio faraonove namjere. Slijedi izvještaj o čudesnom prolasku kroz more, no ako pažljivije čitamo tekst, primijetit ćemo da čudo kojega se Izraelci spominju svake Pashe nije demonstracija Božje nadmoći nad prirodom, tj. razdvajanje mora, nego potapanje egipatske vojske, tj. izbavljenje naroda od neprijatelja (usp. Izl 14,30s). Njihovo temeljno iskustvo i razlog utjecanja Bogu nije njegova moć, nego njegova naklonost narodu, spasenje koje izvodi. U petnaestom poglavlju Knjige Izlaska nalazimo Mojsijev psalam zahvale, iz kojeg vidimo da Mojsije hvali Boga zato što je narod spasio od Egipćana, a ne zato što je razdvojio more. Osim zahvale, taj psalam sadrži i opis onoga što Bog priprema za izraelski narod: on se obračunava sa zlom (usp. Izl 15,6), oslobađa robove (usp. r. 16), vodi narod u obećanu zemlju (usp. r. 13) i prebiva sa svojim narodom (usp. r. 17). Tako izgleda Božje kraljevstvo (usp. r. 18).
Već sveti Pavao prijelaz preko mora uspoređuje s krštenjem (usp. 1 Kor 10,2), a na to se tipološko shvaćanje nadovezuju i brojni crkveni oci, koji krštenje opisuju kao izlazak iz ropstva i potapanje neprijatelja duše vodom spasenja kako bi Božji odabranici bili slobodni i mogli ući u obećanu zemlju, gdje će se ostvariti istinsko bogoštovlje – euharistija.
Izlazak iz Egipta oblikovao je identitet Izraelaca. Reference na njega nalazimo na mnogim mjestima u Starom zavjetu. Izlazak je bio Božji znak koji je više od svih drugih uvjerio Izraelce da su oni Božji izabrani narod. Koji se drugi narod može pohvaliti da ga je Bog osobno oslobodio (usp. Ps 77)? Sjećanje na to Božje moćno djelo postaje temelj Izraelova identiteta kao naroda i osnova za sve njegove nade u budućnosti. Poslije u Starom zavjetu, kada Izrael zbog svojih grijeha ponovno doživljava ropstvo i progon, proroci predviđaju „novi Izlazak“, koji će predvoditi Mesija – novi Mojsije. On će Božjem narodu donijeti još veličanstvenije otkupljenje i oslobođenje (usp. Iz 10,25–27; 11,15–16; 43,2.16–19; 51,9–11). Kako Jeremija predviđa, ovaj će novi Izlazak označiti početak „novoga saveza“ (usp. Jr 23,7s; 31,31-33). U Novom zavjetu Isus je prikazan kao novi Mojsije: on predvodi novi Izlazak, oslobađajući Božji narod od njegova najvećeg neprijatelja – grijeha i smrti.
Samostalan rad
Sažetak
Božja obitelj izrasta u narod, no u Egiptu zapada u velike probleme. Bog se sjeća svojega saveza i Izraelu vraća slobodu. Čudesa koja Bog čini u Egiptu obračun su s egipatskim božanstvima. Srž je sukoba s faraonom pitanje pravoga Boga i bogoštovlja. Da narod nikada ne zaboravi čudesna Božja djela i sklopljeni savez, Bog utemeljuje blagdan Pashe kao trajan spomen na Izlazak.
PASHALNO JANJE | ISUS |
Isto vrijeme događanja. | „[B]ijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure.” (Iv 19,14) |
„Uzmite kitu izopa, zamočite je u krv što je u zdjeli i poškropite krvlju iz zdjele nadvratnik i oba dovratnika.” (Izl 12,22) | „I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima.” (Iv 19,29) |
„[N]iti na žrtvi smijete koju kost slomiti.” (Izl 12,46) | „Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni.” (Iv 19,33) |
Janje umire kako bi Božji izabranici mogli živjeti. | Isus umire kako bi Božji izabranici mogli živjeti. |
Naučene riječi
kadoš – svet
avad – štovati; služiti
Adonai – Gospodin
Pitanja
Zašto Bog odlučuje izbaviti Izraelce iz Egipta?
Sporni biblijski odlomci: Kako je Bog mogao ubiti toliko Egipćana? Zar oni nisu njegova djeca?
Zašto se blagdan Pashe naziva spomen-danom i zašto je to važno za shvaćanje svete mise?
Zašto se Krista naziva Jaganjcem Božjim?
Za one koji žele znati više
Suvremeni prijevodi Biblije govore o prelasku preko „Crvenog mora”, za što je zaslužan antički grčki prijevod Svetog pisma – Septuaginta, gdje se prvi put upotrebljava taj naziv. U hebrejskom izvorniku piše „more trstike”, što se vjerojatno odnosi na močvarna slatkovodna područja u blizini današnjeg Sueskog kanala. No to nikako ne umanjuje značenje opisanog čuda. Postoje pokušaji da se čudesan prelazak preko mora objasni prirodnim pojavama, primjerice kao prijelaz preko plitke močvare u sušnom razdoblju, ali to je u suprotnosti s biblijskim izvještajem, u kojem se jasno navodi da „vode stajahu kao bedem njima nadesno i nalijevo” (Izl 14,22).
Meditacija
Nalaziš se u Egiptu među Hebrejima. Tvoj je narod davno došao u ovu zemlju. Iako si Hebrej, preuzeo si dosta egipatskih običaja. Već se nekoliko generacija u tvojoj kući nalaze kipovi egipatskih božanstava, kojima se redovito prinose molitve i kad. Svi to tako rade. No otkad se pojavio Mojsije, u tvojoj se nutrini javlja otpor prema dotadašnjem načinu života. Iako si u tim idolima tražio sreću i sigurnost, oni nikada nisu ispunili tvoja očekivanja: cijelo si vrijeme sâm sebe lagao. Sve ono što su te Egipćani učili o životu, sada nestaje na jednu riječ Božjega glasnika Arona.
Promisli: Koliko je logika svijeta ušla u tvoju kuću, u tvoj život? Koliko se često sjetiš svojega krštenja i saveza što si ga sklopio s Bogom, a koliko se trudiš udovoljiti svjetovnim obavezama? Razmisli koliko je već puta Bog uništio tvoje idole… No tebi je srce i dalje tvrdo; ne želiš se odreći nekih stvari, ne želiš napustiti Egipat i služiti samo Gospodinu. On sve to čini za tebe, jer ti želi dobro. Gospodin te pita: „Što još želiš da ti učinim da ti pokažem koliko te ljubim?”