Uvod

Svetost života nije tek moralni ideal, već liturgijska stvarnost koja se treba živjeti stalno. Bog ne želi prebivati samo u Hramu nego i sa svojim narodom, stoga narod mora uvijek biti za to prikladan. Redovite i godišnje svetkovine koje je Bog naredio obdržavati otkrivaju nam da i sâmo vrijeme može biti sveto. Poslije će se neki povijesni događaji povezivati s određenim svetkovinama, kao Pedesetnica s davanjem Zakona na Sinaju ili Blagdan sjenicâ s lutanjima u pustinji, no u Levitskom zakoniku prvotno je značenje blagdana bilo ono poljoprivredno ili, bolje rečeno, kozmičko. Ritam bogoštovlja usklađen je s ritmom prirode: milost uvijek gradi na prirodi, kako ljudskoj tako i stvorenoga svijeta.

Mi, kao kršćani, u židovskim svetkovinama prepoznajemo najavu Kristova dolaska, odnosno ispunjenje ovih svetkovina u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Objašnjavajući neke od tih svetkovina, izići ćemo izvan okvira Levitskog zakonika, jer su pojedine razrađene u kasnijem periodu ili detaljnije opisane u nebiblijskim izvorima. Dok je židovski narod boravio u pustinji, proslava blagdana bila je vezana za svetište Šatora sastanka, no nakon ulaska u obećanu zemlju, kada je Jeruzalem postao glavni grad, blagdanski obredi odvijali su se u jeruzalemskom Hramu. Tri su puta godišnje svi muškarci bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem radi proslave triju blagdana: Pashe, Pedesetnice i Blagdana sjenicâ.

Redoviti blagdani

Dvije su redovite svetkovine. Prva je trajna žrtva paljenica, koja se vršila svaki dan, ujutro i navečer. Prinosilo se janje s kruhom i vinom (usp. Izl 29,38–42; Br 28,1–8). Uz to što je ovo jasna aluzija na euharistiju, zanimljivo je da se jutarnja žrtva prinosila o trećoj uri, točno kada je Isus (janje Božje) razapet, a večernja se žrtva prinosila o devetoj uri, kada je Isus izdahnuo na križu (usp. Mk 15,25.34). Ova se žrtva naziva trajnom jer je naređeno da se vrši za sva vremena. Nakon uništenja jeruzalemskog Hrama 70. godine ta žrtva nije prestala, nego je sada Krist – novi veliki svećenik – trajno prinosi u nebeskom Hramu i nebeskoj liturgiji.

Drugi je redoviti blagdan tjedna svetkovina subote (usp. Lev 23,3). Nju je Bog utemeljio prilikom stvaranja svijeta (usp. Post 2,2s). Iako je subota najpoznatija kao dan odmora, toga se dana prinosila jedna specifična žrtva: nekrvna žrtva tzv. prinosnih kruhova – kruhova koji su se cijeli tjedan nalazili pred Gospodinom na zlatnom stolu u Šatoru sastanka (usp. Lev 24,5–9). U šatorskom su svetištu Aron i njegovi sinovi subotom morali pojesti te kruhove. Iz židovske tradicije saznajemo da se prinosni kruh pripremao u petak navečer, ali i to da se, ako je u petak bila neka svetkovina (primjerice Pasha), kruh pripremao dan prije, u četvrtak navečer. Tako i Isus, dok su svećenici pripremali kruh i vino za žrtvu prinosnih kruhova, priprema kruh i vino na posljednjoj večeri te sâm postaje ta žrtva, odnosno njezino ispunjenje. Iz židovske tradicije saznajemo da je prinosni kruh bio okrugao i po sredini premazan uljem u obliku križa. Stoga izgled današnjih hostija nije nimalo slučajan. Također, Isus je umro u petak, a u subotu je svojom smrću savršeno utjelovio pojam počinka, jer je kao mrtav savršeno počinuo i ispunio subotnji propis o počinku. U nedjelju, koja je dan kada je Bog započeo stvaranje svijeta, Krist je uskrsnuo i započeo stvaranje novoga svijeta, odnosno osmi dan stvaranja. To stvaranje još nije gotovo, stoga za kršćane više ne vrijede pravila subotnjeg počinka, jer je Bog počinuo tek nakon što je sve stvorio.

Ne moramo ponavljati da je broj sedam simbol saveza te da je sedmi dan služio kao jasan podsjetnik na sklopljeni savez s Bogom i obaveze koje iz njega proizlaze. No cijela je liturgijska godina protkana ovim brojem: ukupno se slavi sedam blagdana; Blagdan beskvasnih kruhova i Blagdan sjenicâ slave se po sedam dana, a Pedesetnica se slavi sedam tjedana nakon Pashe. Cijeli je liturgijski kalendar osmišljen tako da broj sedam – znak saveza – vjernicima bude stalno pred očima.

Proljetni blagdani

Godišnjih blagdana ima sedam, što nam otkriva i njihovu svrhu: podsjećanje na savez koji je židovski narod sklopio s Bogom. U proljeće su se slavila četiri blagdana: Pasha, Blagdan beskvasnih kruhova, Prva žetva i Pedesetnica. O blagdanu Pashe i kako Isus taj blagdan ispunjava, već smo govorili u tumačenju Izraelova izlaska iz Egipta.

Blagdan beskvasnih kruhova (usp. Lev 23,5–8) započinjao je na dan nakon Pashe, a proslava je trajala tjedan dana. Dakle, to je bila svojevrsna proslava pashalne osmine, slično kao što mi danas u svojem kalendaru imamo vazmenu osminu. Svih sedam dana nije se smio jesti kvasni kruh, nego samo beskvasni – odatle i naziv svetkovine. Osim toga, tih je dana bio zabranjen i rad (usp. Izl 12,15–20).

Ova zabrana kvasa uvedena je kao spomen na Izlazak: Židovi su morali otići na brzinu i nisu imali vremena čekati da se kvasno tijesto digne, nego su odmah pekli beskvasni kruh za put. Taj se kruh u Ponovljenom zakonu naziva kruhom nevolje (usp. Pnz 16,3s).

Već smo govorili da je u židovskoj liturgiji kvas, zbog svoga djelovanja, označavao raspadanje i smrt. Krist na posljednjoj večeri upotrebljava beskvasni kruh jer je to pashalna večera (usp. Lk 22,8), ali kaže da je taj kruh njegovo tijelo (usp. Lk 22,19). Krist u grobu ne trune (usp. Dj 2,29), kao što ni beskvasni kruh ne trune: u tome vidimo simboliku i način na koji je Krist ispunjenje ovoga blagdana.

U Isusovu propovijedanju, ali i poslije u Pavlovu, kvas postaje simbol nečistoće i grešnosti (usp. 1 Kor 5,6). Isus farizeje uspoređuje s kvascem (usp. Mk 16,6) jer naučavaju ono što donosi smrt. Nasuprot tome, kršćani trebaju biti sol zemlje (usp. Mt 5,13), sol koja označava konzerviranje i čuvanje od propadanja. Iako na jednom mjestu Isus uspoređuje rast Kraljevstva s rastom ukvasanog tijesta (usp. Mt 13,33), primijetimo da je tu uspoređena dinamika rasta, a ne sâmo Kraljevstvo s kvascem. Zbog pogrešnog shvaćanja ove usporedbe često možemo čuti pobožnu frazu da su kršćani „kvasac u svijetu”, što nije u skladu s biblijskim govorom.

Blagdan Prve žetve (usp. Lev 23,9–14) slavio se u nedjelju nakon Pashe, a kao žrtva bi se prinosili janje, kruh, vino i prvi snop prve proljetne žetve. U nedjelju ujutro svećenici bi, uz pjevanje psalama, u svečanoj procesiji donosili Gospodinu prvinu plodova. Sv. Pavao za Krista kaže da je on „prvina usnulih” (1 Kor 15,20), tj. da neće biti jedini koji je uskrsnuo, nego tek prvi, a svi će ostali uskrsnuti o njegovu ponovnom dolasku (usp. 1 Kor 15,20–23). Riječ „prvina” odnosi se na prvu žetvu. Dakle, Pavao za Krista govori da je on prava „prva žetva” velike žetve uskrsnuća tijela koja će uskoro nastupiti. Dan Isusova uskrsnuća bio je blagdan Prve žetve. Dok su se učenici čudili praznome grobu, u Hramu se pjevao Psalam 30, koji, kad ga tumačimo u kontekstu uskrsnuća, poprima sasvim drukčije značenje.

Također, ovaj je blagdan bio poziv vjernicima da najbolje plodove zemlje donesu Bogu, jer Isus Bogu daje najbolje što ima – samoga sebe, a i Bog nama daje najbolje što ima – svoga Sina. Ovo nam je primjer što kršćani trebaju nasljedovati iz svetkovanja Prve žetve: potpuno predanje sebe Bogu.

Blagdan sedmicâ ili Pedesetnica (usp. Lev 23,15–22) slavio se sedam tjedana nakon Prve žetve, tj. pedeset dana poslije, odakle potječe i njegov naziv (usp. Lev 23,15s). Uvijek je padao u nedjelju, kao i Prva žetva. Blagdan sedmicâ bio je povezan sa žetvom pšenice: kruh koji se tada prinosio bio je prvi kruh od požnjevene pšenice (usp. Izl 34,22). Ovaj se blagdan ističe po jednoj posebnosti: to je bio jedini dan kada se Bogu prinosio ukvasani kruh (usp. Lev 23,17). Kvas je bio simbol raspadanja i kvarljivosti pa nije bio prikladan biti u Božjoj blizini, ali se na dan Pedesetnice ipak događala iznimka. Razlog tome saznajemo tek prilikom ispunjenja ovog blagdana, pedeset dana nakon Kristova uskrsnuća. Ako beskvasni kruh predstavlja bezgrešnog Krista, tada kvasni kruh predstavlja grešne ljude, kojima je pristup Bogu zabranjen. No na dan Pedesetnice Duh Sveti silazi nad apostole i rađa se Crkva: grešni ljudi postaju dio Kristova tijela, a ono grešno, kvasno, posvećenjem u Duhu može se uzdići Bogu. To je simbolika kvasnog kruha. No Pedesetnica je bila povezana i s prvom žetvom pšenice, što nas upućuje na veliku žetvu ljudskih duša koju je Isus najavljivao (usp. Lk 10,2). Na dan Pedesetnice prve duše ulaze u lađu crkve: to su apostoli, Blažena Djevica Marija i oko 3000 ljudi koji su toga dana primili krštenje (usp. Dj, 2,41). Prvi su kršćani prvina žetve koja je započela na dan Pedesetnice (usp. Jak 1,18; Otk 14,4) i koja još uvijek traje.

Osim poljoprivredne dimenzije, blagdan Pedesetnice imao je i povijesnu dimenziju za koju saznajemo iz židovske tradicije, a to je prisjećanje na Božji dolazak na Sinaj u ognju i vjetru. Ova se slika ostvarila kada je Duh Sveti u ognju i buci sišao nad apostole (usp. Dj 2,1–4), i to u devet sati ujutro (usp. r. 15), upravo u vrijeme kada je u Hramu oganj gutao žrtvu paljenicu. Simbolika žrtve paljenice jest potpuno predanje i uzlazak Bogu u vatri i dimu. Duh Sveti u obliku vatre silazi nad apostole te kao Božja prisutnost ostaje trajno s njima i posvećuje ih za potpuno predanje Bogu.

Jesenski blagdani

Proljetne blagdane, kao što smo vidjeli, Krist ispunjava na dan njihove proslave, no jesenski se ne ostvaruju na sâm dan blagdana, nego drugom prilikom. Ujesen su se slavili ovi blagdani: Prvi dan sedmoga mjeseca, Dan pomirenja (koji smo već obradili) i Blagdan sjenicâ.

Prvi dan sedmoga mjeseca (usp. Lev 23,23–25) ili Dan sazivanja (usp. Br 29,1) ili Dan trubljenja ili Nova godina bio je dan suda. Židovi su puhali u rogove kako bi, simbolički, zbunili Sotonu, koji pred Bogom optužuje ljude (usp. Job 2,1–7). Naglašen je poziv na pokajanje i obraćenje (usp. Jl 2, koji Crkva čita na prvi dan korizme), ali i sjećanje na mrtve. Nije potpuno jasno na koji je način Isus ispunio ovaj blagdan, ali jedna od teorija govori da ga je ispunio sašavši nad pakao, kada je mrtve pozvao na sud i pravednicima dao da ugledaju Boga.

Blagdan sjenicâ (usp. Lev 23,34–36.39–44) jesenski je blagdan berbe grožđa (usp. Izl 23,16) koji ima i svoju povijesnu dimenziju: Židovi bi tada hodočastili u Jeruzalem te tjedan dana živjeli u sjenicama u okolici grada prisjećajući se tako Izlaska i boravka u pustinji, kada su živjeli u šatorima (usp. Lev 23,42s). Uz kozmičku i povijesnu, ovaj blagdan ima i eshatološku dimenziju. Prorok Zaharija govori da će se, kada Božje kraljevstvo dođe, u Jeruzalemu skupiti ljudi iz svih naroda kako bi se poklonili Gospodinu i slavili Blagdan sjenicâ (usp. Zah 14,16). Ovo je radostan blagdan, jer će Bog sve narode okupiti u Jeruzalemu da ga slave.

Iz tradicije saznajemo za dva specifična obreda koji su se odvijali tih dana. Prvi je obred vode: svećenik bi iz bazena Siloam uzeo vodu i u procesiji išao prema žrtveniku, dok bi s druge strane dolazila procesija koja je nosila vino. Svećenici bi se susreli kod žrtvenika i zajedno prinijeli vino i vodu kao žrtvu. Nakon toga krenuli bi pjevati psalme hvale, a brojni bi hodočasnici podigli palmine grane prema oltaru. Rabini su tumačili da voda simbolizira molitvu za kišu, ali i buduće izlijevanje Božjega Duha o kojem govori prorok Ezekiel (usp. Ez 39,29), čija se knjiga čitala na taj blagdan.

Isus upravo na Blagdan sjenicâ ulazi u Jeruzalem (usp. Iz Iz 7,2), na dan kada svećenici prinose vodu kao žrtvu te mole za izljev kiše da napoji zemlju i izljev Božjega Duha da napoji dušu. Isus govori: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” (Iv 7,37), a evanđelist Ivan jasno naglašava da pritom misli na dar Duha Svetoga, koji će on dati (usp. Iv 7,39). Drugim riječima, Isus govori ljudima da prestanu gledati oltar i počnu gledati njega, jer je on došao ispuniti ovaj blagdan. On je novi Hram, iz kojega će se izliti živa voda (usp. Ez 47,1–12). Njegovi su slušatelji dobro shvatili o čemu govori, sudeći prema njihovim reakcijama u Iv 7,40–44.

Drugi obred ovoga blagdana bio je obred svjetla. Na kraju prvoga dana u vanjskom dvorištu bila bi postavljena četiri ogromna svijećnjaka, toliko velika da se moralo popeti ljestvama da ih se zapali. Uzimala se stara svećenička odjeća i njome su se palile svijeće. Budući da je Hram bio pozlaćen pa se svjetlost dobro odbijala, sav je prostor bio jarko osvijetljen. Ovo je trebalo predstavljati plameni oblak Božje slave koji je nekoć ispunjavao Hram, ali je nestao kada i Kovčeg. Isus, dan nakon što je govorio da će iz njega poteći živa voda, dok su ovi obredi još bili svježi pred očima Židova, u Hramu govori: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.” (Iv 8,12). Dakle, za sebe tvrdi da je on ta Božja slava koja je nestala iz Hrama. S ovim se govorom često povezuje i Iz 9,1.

Eshatološka dimenzija ovoga blagdana ostvaruje se u nebu, gdje nebrojeni ljudi iz svih naroda stoje „pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama” (Otk 7,9). Palme u rukama ljudi iz svih naroda govore nam da oni u nebeskom Jeruzalemu slave Blagdan sjenicâ, baš kako je prorok Zaharija prorekao (usp. Zah 14,16). Oni slave veliku žetvu duša iz poganskih naroda. Dodajmo i to da se ovaj ulomak iz Otkrivenja čita na jesenski blagdan Svih svetih, kada mi kršćani slavimo žetvu duša nebrojenog mnoštva iz svih naroda – duša koje se sada nalaze u nebeskom Hramu u Božjem kraljevstvu.

Blagdanske godine

Nakon popisa blagdana slijede još neke odredbe, među kojima su posebno važni propisi o oprosnoj i jubilejskoj godini. Svakih sedam godina zemlja je morala uživati subotnji počinak. Stoga se te sedme godine zemlja nije smjela obrađivati niti se išta smjelo s nje ubirati (usp. Lev 25,1–7). Nakon što prođe sedam takvih oprosnih godina, pedesete se godine proglašava jubilejska godina (usp. Lev 25,8–22). Te bi se godine na Dan pomirenja diljem zemlje trubilo u ovnujski rog (hebr. jobel), odakle potječe i riječ jubilej. Na taj se način proglašavala oprosna godina, kada se sva zemlja koja je u proteklih pedeset godina bila prodana morala vratiti izvornom vlasniku, a svi oni koji su zapali u dužničko ropstvo morali su biti oslobođeni. Bog tako određuje jer čovjek nije pravi vlasnik zemlje, nego samo njezin upravitelj. Također, čovjek ne može imati vlast nad drugim čovjekom, jer svi ljudi pripadaju Gospodinu (usp. Lev 25,23.42). Iako je takvo trgovanje (tj. dužničko ropstvo) privremeno bilo dopušteno iz ekonomskih razloga, ova je mjera sprečavala da se zbog materijalnih okolnosti narod iseli iz obećane zemlje ili pak postane rob drugim narodima, što bi bilo suprotno onome što je Bog obećao. Ovdje nailazimo na pojam rođaka otkupitelja (usp. Lev 25,25). Najbliži muški rođak morao je prije proglašenje jubileja vratiti zemlju i otkupiti dug bratu koji se našao u dugu. Ovo je temeljni biblijski opis pojma „otkupitelj”, koji će poslije u Knjizi proroka Izaije biti primijenjen na samoga Boga (usp. Iz 41,14; 43,14). Isus u svom prvom javnom nastupu, prema Evanđelju po Luki, govori da je došao „proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4,19), odnosno jubilarnu godinu u kojoj će svi dugovi – grijesi čovječanstva – biti pokriveni od otkupitelja ljudskog roda, a taj je otkupitelj Bog sâm – Krist (usp. Mt 20,28; 1 Tim 2,5s).

U starini je postojao običaj da knjige saveza završavaju nabrajanjem blagoslova za one koji će se saveza držati i prokletstava što će snaći one koji se odredaba saveza neće držati. Taj primjer slijedi i Levitski zakonik, a od prokletstava koja se navode, najgore je progonstvo iz obećane zemlje (usp. Lev 26,33).

Razumijevanje židovskih blagdana nužno je za razumijevanje Isusove poruke, ne samo zato što je on došao sve ove blagdane ispuniti nego i zato što ritam svih četiriju Evanđelja u potpunosti diktiraju liturgijski kalendar i Isusova hodočašća u Jeruzalem. Da bismo razumjeli Isusove propovijedi, nužno je imati na pameti kontekst liturgijskoga vremena u kojem su one izrečene. Naša je kršćanska liturgija uvelike obilježena logikom koju smo naslijedili iz židovstva a koju polako zaboravljamo, što dovodi do toga da polako zaboravljamo i smisao liturgijskog vremena. Dok su Židovi ritmu prirode pridavali povijesnospasenjsko značenje, danas sekularizirani svijet povijesnospasenjskim blagdanima oduzima nadnaravno značenje i povezuje ih isključivo s prirodom. Tako advent prestaje biti razdoblje pokore, odricanja i iščekivanja te postaje proslava romantičnog zimskog ugođaja i trgovine; spomen na proslavljene svece na nebu povezuje se s bundevama i ostalim jesenskim plodovima; Uskrs se povezuje s poganskim simbolima plodnosti; nedjelja je postala dan za odmor, a ne slavljenje Boga. Umjesto da milost nadograđuje narav, sada se ritam kozmosa zlorabi kako bi se iz naših blagdana izbrisao trag nadnaravnog. Uzrok je svemu tome zaborav: zaboravljanje izvorne logike i smisla ovih blagdana. No, bez obzira na naš zaborav, Bog se sjeća (hebr. zakar) svoga saveza i ostaje vjeran.

Samostalan rad

Sažetak

Svetkovine koje se protežu kroz godinu pokazuju da i vrijeme može biti sveto. Broj sedam diktira ritam liturgijske godine, što nam otkriva glavnu svrhu židovskog liturgijskog kalendara: podsjećanje na savez s Bogom. Postoje redoviti blagdani (trajna žrtva paljenica i subota), proljetni blagdani (Pasha, Blagdan beskvasnih kruhova, Prva žetva i Pedesetnica) te jesenski blagdani (Prvi dan sedmoga mjeseca, Dan pomirenja i Blagdan sjenicâ). Osim blagdana imamo i dvije blagdanske godine: oprosnu i jubilejsku. Svi ovi blagdani sadrže najavu otajstva Isusa Krista, koji predstavlja njihovo ispunjenje.

Pitanja

Nabroji sve židovske blagdane.
Kako Isus ispunjava blagdan subote?
Koja je simbolika kvasa te koja je njegova simbolika u Blagdanu beskvasnih kruhova i Pedesetnici?
Što znači kada Pavao govori da je Krist „prvina” (1 Kor 15,20–23)?
Apostol Jakov navodi da su i prvi kršćani „prvina” (Jak 1,18). Koja je tu simbolika?
Kako je Blagdan sjenicâ povezan s poganima?
Na što Isus aludira kada govori da je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje?

Samostalno istraživanje

Dok su se Petar i Ivan čudili praznome grobu, u Hramu su leviti pjevali Psalam 30. Pročitaj taj psalam u svjetlu Isusova uskrsnuća.

Meditacija

Stavi se u poziciju antičkog pobožnog Židova koji dolazi u Jeruzalem na proslavu jednog od židovskih blagdana. Pokušaj si predočiti koliko su životne nade ti ljudi polagali u vjeru i Božja obećanja, uzdajući se u to da će ih Bog, ako se kao narod budu držali svoga dijela saveza, izbaviti od neprijatelja. Tvoj život, tvoja obitelj i sve što te raduje u životu ovisi o ovim obredima: po njima Bog oprašta tvoje grijehe i iznova izlijeva milost na tvoj život i sav narod. Zapazi kakvi te osjećaji obuzimaju kad začuješ Isusa kako govori: „Ja sam tvoj otkupitelj. Mene si čekao svih ovih godina. Evo me!”