Krist – savršena žrtva pomirnica
Druga nedjelja kroz godinu – A
Čitanja: Iz 49, 3.5–6; Ps 40, 2.4ab.7–10; 1Kor 1, 1–3; Iv 1, 29–34
Uvod
Ugledavši Isusa, Ivan Krstitelj nazvao ga je Jaganjcem Božjim. Kada bismo znali što taj naziv znači, ne bismo ga mogli izgovoriti a da nam se cijelo tijelo i duša ne potresu od snage koju nosi u sebi.
Pashalno janje
Ako želimo dobro shvatiti ulomak koji smo danas čuli iz Evanđelja, moramo se prvo prisjetiti nekih dijelova Starog zavjeta, u ovom slučaju ponajviše opisa židovskih blagdana i židovskog sustava žrtvovanja. Danas nam taj sustav djeluje bizarno i primitivno, ali to je samo zato što ne razumijemo njegovo simboličko značenje. Kada spomenemo janje i židovske blagdane, prvo pomislimo na blagdan Pashe, koji povezujemo s izlaskom izraelskog naroda iz Egipta (usp. Izl 12). U spomen na taj događaj Izraelci su svake godine hodočastili u Jeruzalem, gdje bi žrtvovali i potom blagovali mlado janje. Međutim, često zaboravljamo da je neposredna svrha prvog blagovanja pashalnog janjeta bila zaštita Izraelaca od smrti (usp. Izl 12,27). Kako smrt ne bi ušla u njihov dom, oni su krvlju zaklanog janjeta, prema Božjem nalogu, poškropili dovratnike i nadvratnike ulaznih vrata.
Svakodnevna žrtva paljenica
Ako se nakratko pozabavimo izraelskim sustavom žrtvovanja, koji je bio poprilično složen, vidimo da je postojalo više vrsta žrtvovanja, no u korijenu svega leži problem ljudske grešnosti. Čovjek je sagriješio, a posljedica je grijeha smrt (usp. Rim 6,23). Zato Bog uspostavlja sustav u kojem čovjek svoje grijehe i svoj identitet može simbolički prenijeti na životinju, koja se zatim ubija kako bi se izbrisali njegovi grijesi. Tako se čovjek, oslobođen grijeha, mogao vratiti u svijet i nastaviti živjeti obnovljeno zajedništvo s Bogom, trudeći se hoditi ispravnim putem i činiti dobra djela. Budući da su ljudi stalno griješili, bilo je potrebno svakodnevno prinositi ove žrtve pomirnice kako bi se narod neprestano čistio od grijeha. Zato su se u jeruzalemskom Hramu svakoga dana iznova prinosile žrtve paljenice: po jedno janje ujutro i navečer za očišćenje naroda od grijeha (usp. Br 28,1–8). Tako je primjenjivana logika zamjene žrtvenih životinja za ljudske grijehe.
Izaijino proroštvo
Međutim, prorok Izaija na početku svoje knjige govori zaista strašne riječi protiv naroda i njegova oslanjanja na sustav žrtvovanja. Iako su to bile žrtve i blagdani koje je sâm Gospodin naredio vršiti, on im sada poručuje: gade mi se vaše žrtve, mrzim vaše blagdane (usp. Iz 1,10–17). Umjesto da njihovo bogoštovlje postane sredstvo koje će im pomoći da zlo ostave iza sebe i postanu ljudi kakve je Bog izvorno zamislio, ono je postalo izgovor za nesmetano činjenje zla. „Nema veze ako nekog prevarim ili ubijem – vol će snositi kaznu umjesto mene.” Tako su razmišljali. Zato se Gospodin preko Izaije silovito obrušio na narod, jer je potpuno izokrenuo ono što je trebalo biti Božji dar.
Ali što Bog radi kada ga čovjek odbije? Kroz cijelu biblijsku povijest vidimo isti obrazac: on ne uništava, nego pronalazi drugi način kako da paloga čovjeka podigne k sebi. Izaija poslije u svojoj knjizi, u četiri pjesme, najavljuje jednu tajanstvenu osobu – Slugu Gospodnjega, koji će biti potpuno drukčiji od svih dotadašnjih Božjih odabranika. On će poput janjeta biti ubijen za grijehe ljudi: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; (…) sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Iz 53,5.7.12). Jednu od ovih pjesama slušali smo u današnjem prvom čitanju, ali i u prvom čitanju prošle nedjelje. One najavljuju kakav će Mesija biti i što će učiniti, a Crkva od samih početaka prepoznaje da se sva ta proroštva ispunjaju u Isusu (usp. Dj 8,26–35), baš kao što kaže sv. Petar: „Ta znate da od svog ispraznog načina života… niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane” (1 Pt 1,18s). Drugim riječima, krvlju upravo onakva janjeta kakvo se nekoć svaki dan trebalo prinositi za oproštenje grijeha (usp. Br 28,3).
Snaga Kristove žrtve
Isus je taj Sluga Gospodnji koji, kao žrtva pomirnica, daje svoj život kao otkupninu za naše grijehe (usp. Mk 10,45). No Isusova se žrtva razlikuje od onih žrtvovanja janjaca koja su se odvijala iz dana u dan: njegova je žrtva bila toliko snažna da je slomila snagu smrti i otkupila grijehe svih ljudi zauvijek. Stare su žrtve bile samo slike što ukazuju na spasenje koje je došlo u osobi Isusa Krista. Stoga nakon Isusa više nema smisla prinositi životinjske žrtve: Isus je jednom zauvijek žrtvovan za sve grijehe svijeta (usp. Heb 9,1 – 10,18). Ipak, Isus je svojim učenicima dao novi obred koji trebaju vršiti, obred u kojem se aktualizira njegova jedinstvena žrtva po kojoj imamo pristup oproštenju grijeha. Nije dovoljno to što je Isus umro da mi budemo očišćeni, nego moramo doći k Isusu i od njega primiti to očišćenje, što se događa u euharistiji. Zato na svakoj svetoj misi ponavljamo Ivanove riječi iz današnjeg čitanja: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29). Na taj si način posvješćujemo što se tu događa: Isus je žrtvovan za moje grijehe, pobijedio je smrt i omogućio mi vječni život.
Zaključak
Kao što su u noći uoči Izlaska oni koji su jeli pashalno janje izbjegli smrt, tako i oni koji žele živjeti moraju jesti tijelo i piti krv Sina Čovječjega, inače neće imati života u sebi (usp. Iv 6,53). Njegovom krvlju trebamo poškropiti dovratnike i nadvratnike svojih misli, usta, srdaca, duše, svega što imamo i što jesmo, da smrt ne uđe u naš dom, odnosno u našu nutrinu, nego da nas Krist povede u novi Izlazak – na put iz ovog zemaljskog progonstva u nebesku domovinu.