Druga nedjelja došašća – C
Čitanja: Bar 5,1–9; Ps 126,1–6; Fil 1,4–6.8–11; Lk 3,1–6

Uvod

Današnje evanđelje počinje nabrajanjem raznih vladara i moćnika iz Isusova doba – jedan korumpiraniji od drugoga. No, nikome od njih nije došla Božja riječ, nego Ivanu u pustinji.

Što je to obraćenje?

Pustinja nije samo fizičko mjesto: ona simbolizira tišinu i odvojenost od svijeta u kojoj osoba može susresti Boga. Vladarske palače bile su upravo suprotno – mjesta stalne buke, briga, spletki i borbi za prevlast. U takvoj sredini nemoguće je čuti Božji glas.

Zato Bog šalje Ivana da ljudima propovijeda „obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha” (Lk 3,3). Što znači ovaj neobični izraz? Znamo da je Ivan krstio, ali to nije bilo krštenje u Isusovu muku, smrt i uskrsnuće, kao što danas Crkva krsti, nego obraćeničko krštenje – obredno uranjanje u vodu kojemu je svrha izvanjski pokazati unutarnje obraćenje. Ovaj je korak bio potreban kako bi se ljudi pripremili da prime Krista koji će uskoro doći i donijeti im otpuštenje grijeha. Ukratko, Ivan je pozivao ljude na obraćenje jer dolazi Isus, koji će ih spasiti od grijeha.

Izvorna grčka riječ za obraćenje, metanoia, doslovno znači ‘promjena uma’. Kada danas govorimo o obraćenju, najčešće govorimo o obraćenju srca. To ne bi bilo toliko problematično kada bismo srce shvaćali u biblijskom smislu, kao središte cijele osobe, no današnji čovjek na srce gleda samo kao na središte emocija. Zbog toga poziv na obraćenje pogrešno shvaćamo kao poziv da prestanemo imati negativne emocije ili zlonamjerne misli prema drugim ljudima. To nije obraćenje! Obraćenje je promjena čovjekova cjelokupnog životnog stava, što uključuje njegove emocije, ali i promjenu iskrivljenih pogleda na svijet i životnih prioriteta.

Pripravite put Gospodinu!

Ivan u svojem propovijedanju citira vrlo slikovit poziv proroka Izaije da se priprave staze za Gospodina (usp. Iz 40,3s). Razmišljajući o slikama kojima se izražava, možemo izvući nekoliko razloga zašto toliki ljudi zapnu na svom duhovnom putu i odustanu od daljnjeg napretka, tj. od daljnjeg obraćenja.

Gore i brežuljci koje spominje predstavljaju naša uznošenja, oholosti i umišljenosti – sve situacije kada mislimo da smo iznad drugih ljudi, da smo oni koji se nalaze na vrhu svijeta, tik do Boga. Tu je problem sljedeće: kada dođemo na vrh planine, nemamo više kamo dalje ići – došli smo do cilja. Umišljen čovjek misli da je već sada najbolja verzija sebe i stoga više ne raste. Zato takve planine valja srušiti: one su lažne, jer do prave, Božje planine tek trebamo doći.

U našem životu postoje i doline ili, bolje rečeno, udoline. One su potpuna suprotnost planinama: to su situacije u kojima se snizujemo ispod dostojanstva koje nam je Bog dao. Mnogi ovoga nisu svjesni, ali sebe smatrati bezvrijednim predstavlja teški grijeh. Bog nam je dao dostojanstvo Božjega djeteta i moramo živjeti svjesni tog dostojanstva. Udoline su velik problem zato što se iz njih ništa ne vidi, samo strmi usponi: kad smo u udolini, svijet nam se čini vrlo malenim, a zapažamo samo svoje probleme i neuspjehe. To je, naravno, jedna velika laž. Iz nje se možemo izvući tako da prihvatimo svoje pravo dostojanstvo i vrijednost, koje ne proizlazi iz naših postignuća, nego iz onoga što je Bog učinio za nas. Tek tada možemo vidjeti da je svijet puno veći i ljepši nego što se nama trenutačno čini.

Krivudavi putovi slika su poremećenih prioriteta i neurednih sklonosti koje nas odvajaju od Božjega puta: to su raznorazne ovisnosti o grijehu, poroci i pogrešna mišljenja. Vjerojatno se mnogima od nas dogodilo da smo se u vožnji ili kao pješaci malo zamislili i u jednom trenutku shvatili da smo prije nekog vremena krivo skrenuli. Puno je lakše tada dvostruko dalje voziti u pravom smjeru nego se okretati i vraćati natrag, jer čovjeku je taj osjećaj da je nešto uzalud radio vrlo neugodan. Još mu je teže prihvatiti spoznaju da je cijeli život pogrešno živio. Mnogi nemaju snage priznati da su u pedesetim godinama života tek na početku. Nažalost, ne shvaćaju da nije važno kada netko uistinu prihvati Isusa, nego je važno da ga ikada uistinu prihvati.

Još nam ostaje otkriti što predstavljaju „hrapavi putovi” (Lk 3,5). Riječ hrapavo (grč. trahus) vrlo je zanimljiva. Ona se u Novom zavjetu spominje još samo jednom: u Djelima apostolskim kada se Pavao nađe na brodu usred oluje, a mornari pobacaju sav nepotreban teret kako se lađa ne bi nasukala na „grebene” (grč. trahus; Dj 27,29). Od te riječi potječe i grčka riječ za vrat (grč. trahélos; ako se malo poigramo izrazima, to je kao da u našem jeziku vrat nazovemo tvrdicom). U Bibliji često možemo naći da se tvrdoglava osoba naziva tvrdovratom ili „tvrde šije” (Izl 32,9) zato što, ako se na nekoga želi staviti jaram, navesti ga da prihvati tuđu volju, taj prvo mora „omekšati”, saviti vrat. Slično je i u hrvatskom jeziku: kada netko odustane od svoga stava, kažemo da je povio glavu, odnosno savio vrat. Dakle, hrapavi putovi predstavljaju tvrdokorne stavove koji su prepreka našem daljnjem napretku prema svetosti. Postoji velika opasnost da se na njih trajno nasučemo. Tvrdoglava osoba najčešće nije takva zbog oholosti, nego zato što se boji da će u protivnom propasti. Takva je osoba od nekoga grijeha, pogrešnoga stava ili lažnog identiteta napravila svoj životni oslonac. Bog je u nas stavio čežnju za ljubavlju, sigurnošću, poštovanjem, prihvaćenošću, ali je đavao u tu čežnju podvalio grijeh. Nerijetko se bojimo neki grijeh izbaciti iz života jer mislimo da će na njegovu mjestu tad ostati velika praznina. No neće, jer Isus uskoro dolazi.

Zaključak

Evanđelje obećava da će svako tijelo „vidjeti spasenje Božje” (Lk 3,6). Naš život neće postati samotan i prazan bez grijeha, nego će Bog to ispražnjeno mjesto odmah popuniti svojom ljubavlju. Doživjet ćemo radost o kakvoj nismo ni sanjali, radost o kojoj govore današnje prvo čitanje i psalam. Isus ne dolazi samo za Božić nego svaki dan; spremno ispunjava „praznine” koje ostanu kada potjeramo grijeh iz svojega života. Zato kažemo da obraćenje nije jedan događaj, nego proces stalnog ispravljanja krivih puteva, snižavanja planina i dopuštanja Bogu da ispuni naše duhovne praznine svojom prisutnošću.